Home NAJNOVIJE AKTUELNO Imamović: Kako su Aliju Izetbegovića oteli na aerodromu

Imamović: Kako su Aliju Izetbegovića oteli na aerodromu

55
0
DIJELI

Na današnji dan, 2. maja 1992. na aerodromu u Sarajevu otet je prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, koji je dan kasnije razmijenjen u Dobrovoljačkoj ulici.

Današnji gost N1 televizije bio je uz Izetbegovića taj dan, kao i noć dok su trajali pregovori za njegovu razmjenu. Bio je dugogodišnji tjelohranitelj – Nurudin Imamović Dinče.

Imamović je u razgovoru za N1 kazao se poslom zaštite i obezbjeđenja počeo baviti slučajno. Prisjetio se događaja koji je usmjerio ostatak njegovog života.

”Postao sam tjelohranitelj rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića sasvim slučajno. Ni sanjao nisam. Upoznao sam ga 26. maja 1990. godine na prvoj osnivačkoj skupštini SDA. Ja sam inače dijete sarajevskih mahala, odrastao sam na Bistriku, dugo sam se bavio sportom. Emin Švrakić, legendarni komandant Zelenih beretki me pozvao i ja sam se odazvao. Na osnivačkoj skupštini sam bio na obezbjeđenju u Holiday Innu”, prisjetio se gost Novog dana.

Potom je u razgovoru sa Zvonkom Komšićem detaljno opisao događaje koji su prethodili slijetanju na sarajevski aerodrom.

 ”Bili smo u Lisabonu na zvaničnim pregovorima, pregovori su trajali kratko. Ni sanjali nismo da ćemo biti kidnapovani. Kad smo odlazili, sve je bilo u najboljem redu. Prije ulaska u avion smo obavljali razgovore, ja lično sam kontaktirao, nikako nisam mogao da dobijem. Nešto nam se činilo sumnjivim, ali smo ipak krenuli. Piloti su bili od evropske zajednice, bili smo dvadeset minuta u zraku, a tadašnja kontrola leta je bila u Beogradu. Nismo znali šta se dešava, da Sarajevo gori, da potoci krvi teku. Mi smo u zraku bili, nismo imali odobrenje od kontrole leta iz Beograda da sletimo u Sarajevo. Bio je tajac, nismo imali pojma šta se u Sarajevu dešava. Onda je predsjednik razmislio i rekao kćerki Sabini da njegovo lično insistiranje slete. Nismo znali da se vode borbe, da je agresija izvršena, da grad gori, da je pošta izgorila’‘, dodao je gost N1 televizije.

Avion je sletio u Sarajevo, ali na aerodromu nije bilo uobičajenih aktivnosti. Imamović je vidio samo vojnike Jugoslovenske narodne armije.

”Kad smo sletili na aerodrom, ja sam kroz prozor mahinalno gledao, bio sam naoružan. Gledao sam i nešto mi je sumnjivo bilo, vidim nigdje nema policije, Službe države bezbjednosti, nema nikoga, samo vidimo vojnike bivše JNA, kasnije se ispostavilo da su to bili niški specijalci. Rekao sam predsjedniku da mi ovo miriše na vojni udar. Stavio sam ruku na pištolj, predsjednik me uhvatio za ruku. Avion je sletio na pistu, nisu gasili motore. Motor je radio par minuta. Gledam kroz prozor, nigdje obezbjeđenja, prilaze samo vojnici s dugim cijevima. Otvorio sam avion, pomogao predsjedniku da izađe, ponio njegov prtljag. Ušli smo u zgradu, u zgradi aerodroma nas dočekaju generali Aksentijević i Đurđevac”, kazao je on.

”Tu su nas zadržali, predsjednik je pitao kako da stupi u kontakt s generalom Kukanjcem, komandantom Druge vojne oblasti. Mi smo znali da je to sve pripremljeno u Beogradu. Nama se govori da se u grad ne može ići zbog naše bezbjednosti. Meni su prišli u Lukavici i oduzeli službeno oružje. Smještaju nas u kasarni Slaviša Vajner Čiča u Lukavici. Ulazi general Đurđevac, čupa se za kosu, general Aksentijević”, ispričao je Imamović u Novom danu.

Potom su uslijedili razgovori, tražilo se rješenje. Imamović je ponudio da ostane u Lukavici. Tako je i bilo.

‘Zazvonio je telefon i slučajno je Sabina (kćerka Alije Izetbegovića) digla telefon, i Alija Izetbegović preuzima, javio se i zamolo je gospođu, ona nije mogla da vjeruje. Nakon pola sata se uspostavlja most televizija – Kukanjac – Lukavica. Mi smo zarobljeni 2. maja, sletili smo oko 2.15. U Lukavici smo proveli 2. maj i cijelu noć. 3. maja smo razmijenjeni. Lagumdžija nije želio da ostane, kategorično je ustao i nije želio. Ja sam rekao da želim ostati. Dogovor je bio, tajac je bio. Nakon par minuta, predsjednik je pristao, na moje lično insistiranje. Oni su otišli s predstavnicima UNPROFOR-a, bijeli transporter. Ostao sam tri dana i tri noći vezan u Lukavici. Izašao sam 5. maja, na rođendan mog sina Amara. Mi zajedno slavimo rođendan”, kazao je Imamović za N1.

O ovim događajima, on je napisao i knjigu ”Tjelohranitelj”.

”Napisao sam knjigu, poučna je knjiga, želim da nešto ostane iza mene. U knjizi se nalaze najdramatičniji trenuci naše historije. Nek’ nešto ostane budućim generacijama. Šta god nije napisano i uslikano, kao da nije ni bilo”, zaključio je Imamović u razgovoru za N1.

DIJELI