Početna NAJNOVIJE AKTUELNO Priča o sarajevskom tramvaju

Priča o sarajevskom tramvaju

146
0
DIJELI

Priča je počela uoči Nove 1885: silan, svečano odjeven svijet okupio se na malom trgu u Ferhadiji. Na tek položenim šinama, što su svjetlucale na hladnoći, stajao je drveni vagon-tramvaj upregnut u konja bijelca. Vagon je sa svih strana bio uokviren prozorčićima na kojima su se kočoperile tanke zavjese, pa je izgledalo kao da se veranda neke bogate kuće s Vratnika spustila u čaršiju.

 

Objavljeno je da od tog dana u Sarajevu počinje saobraćati tramvaj – čudo još neviđeno u srednjoj Evropi – i da će vožnja od Ferhadije do Uzane željezničke stanice trajati 13 minuta, što će koštati pet krajcera. Tramvaj je u jednoj vožnji mogao povesti 28 ljudi, pa je kondukter, koji je po posebnim propisima Gradske vlade bio “pristojno odjeven i nije zaudarao po alkoholu i bijelom luku”, pozvao prve putnike u tramvaj. Zvonce je oglasilo polazak i brkati “tramvajdžija” Johan Hanke potjerao je svog bijelca po šinama. Tramvaj je otišao prema Marijin Dvoru, a na Ferhadiji, mjestu gdje će se kasnije izgraditi prava gradska tramvajska stanica, ostalo je 28 pari cipela!

Da ne bi za džabe izrovali bečke ili peštanske ulice, Austrougari su odlučili “konjsku željeznicu” – kako se tada nazivao tramvaj – isprobati prvo u Sarajevu. Tako se u ljeto 1884. počelo sa kopanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih šina. Tom prilikom Sarajevo je ostalo bez jednog od najljepših mostova – kamenog mosta koji je premošćavao Koševski potok kod Alipašine džamije, ali je dobilo i titulu prvog grada na Balkanu i u srednjoj Evropi koji je imao tramvaj.

Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar, a počinjala je od današnjeg Ekonomskog fakulteta i završavala na Uzanoj željezničkoj stanici. Tada je napravljena samo jedna traka, pa je tramvaj funkcionirao po sistemu “naprijed i curik”, odnosno tako što se konj koji ga je vukao, kada bi došao do zadnje stanice, isprezao i ponovo uprezao, ali na suprotnu stranu vagona i vraćao se istim šinama kojim je i došao. Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti više od dva kruga, kako se ne bi iscrpio.

Prvi tramvaj kretao je ujutro u pet, tačno sat vremena prije nego je iz Sarajeva kretao prvi voz. Ljudi su tada komentirali kako tramvaj ide “glatko, čisto, nečujno, kao po dlanu”. Tramvajska karta bila je tamnocrvene boje i ispisana na bosanskom, njemačkom i turskom jeziku, a u današnjoj Strossmayerovoj ulici bila je izgrađena i remiza – štala za konje i spremište za tramvaj.

Tramvaj zvani inspiracija

Umjetnicima tog doba tramvaj je postao inspiracija za njihova djela, a sarajevskoj raji za izmišljanje priča o “zelenoj aždahi” i “šejtanu”. Muzičar Š. Bosiljevac je za prvu vožnju sarajevskog tramvaja komponirao brzu polku za klavir pod nazivom Sarajevski tramvaj, dok je njemački slikar po imenu Kurchner u akvarelu naslikao “jurnjavu konjskog tramvaja sarajevskim ulicama”.

Prvog maja 1895. godine konje će zamijeniti struja i prvi takav tramvaj počet će kružiti Sarajevom. Trasa je išla od željezničke stanice, koja se nalazila kod današnjeg hotela Bristol, pa do Latinske ćuprije. Vozila koja su korištena proizvela je firma “Simens-Sohukert” i bili su to prvi tramvaji nastali u njenim pogonima.

Ali u “električnu aždahu” građani nisu imali povjerenja, pa je isprva kružila poluprazna. Ipak, već sljedeće godine električni tramvaj zabilježit će rekordan broj prevezenih putnika – čak 3.800 ili skoro 15 posto cjelokupnog stanovništva Sarajeva.

Električni tramvaji imali su vagone za pušače i nepušače. Jedno vrijeme postojali su posebni vagoni za dame i muškarce, ali su ih zbog nerentabilnosti brzo ukinuli. “Carska i kraljevska bosanska željeznica” gledala je da na svaki način ugodi putnicima, pa je, pored toga što je posebnim odredbama propisala način odijevanja i držanja higijene kod vozača i konduktera, 1891. godine izdala nalog da u dane “kada se u gradu održavaju teatarske predstave posljednji tramvaj, umjesto u deset, vozi pola sata kasnije”.

Pedesetak hiljada Sarajlija je 9. oktobra 1960. izašlo na gradske ulice da isprati stari električni tramvaj u “penziju”. Zadnji svoj krug, okićen vijencima i zastavicama, zeleni tramvaj obišao je vozeći 15-oricu svojih penzionisanih vozača. Zamijenili su ga tzv. vašingtonci, koji su putnike sada vozili od Baščaršije do Ilidže.

Vašingtonci će po Sarajevu praviti krugove do 1967, kada ih zamjenjuju danas već poznati tramvaji iz čehoslovačke tvornice “ČKD Praha”.

Staklena kutija

I nekako od ovog doba počinju problemi. Javno komunalno preduzeće GRAS u svom almanahu spominje kako je to doba kada snijeg ometa tramvajski saobraćaj, a zbog sve većeg korištenja više ne znaju na koji način da naplaćuju prevoz. Tada se povlače kondukteri i uvodi sistem samonaplate. Svaki putnik bi ušao u tramvaj i u staklenu kutiju, ispred vozača, ubacio određen iznos u sitnišu. Onaj ko nije imao sitna nije se mogao voziti. A onaj ko ne bi ništa ubacio ili bi ubacio manje nego što treba i pokušao ući u tramvaj prouzrokovao bi, najmanje, svađu. Obično su ovakve situacije završavale tučama, a tramvaj je stajao. Ovaj sistem brzo je ukinut i vraćene su papirne karte.

Od 2. maja 1992, kada tramvaji prvi put u svojoj stogodišnjoj povijesti prestaju da voze, počinje vjerovanje da će baš oni, onog dana kada krenu, preokrenuti stvarnost. Zaista se u to ratno doba vjerovalo da će mir doći sa tramvajem. Tada se tramvaj sa šina preselio na raskrsnice, gdje je imao ulogu antisnajperskog zida, a mnogi njegovi zidovi pretvoreni su u peći.

Čini se da sarajevski tramvaj nikad nije išao brže nego u tim ratnim godinama. Naprosto je letio, šišao stanice, isto kao da je popio Red Bull. Jer na njega su pucali sa druge strane Miljacke.
Tramvaj je proradio nakon tačno 600 dana od početka opsade grada. Oni koji tog 15. marta 1994. godine nisu mogli sjesti u tramvaj izašli su na ulice i mahali mu kao za sinom koji odlazi na liniju.

Bečka kultura

Poratno doba obilježit će najružniji tramvaji, okićeni porukama za mir, zastavicama, amaterskim crtežima i zvjezdicama Evropske unije. Svijet će polagano i sasvim precizno u sarajevske šine uglaviti svoje smeće.

Sada je to vrijeme kada tramvaj postaje pozornica u kojoj se svađaju “građani” i “papci”. Da će ova predstava ikada prestati povjerovao je samo jednom jedan čovjek, novinar N. DŽ., koji je, gledajući kako se sa ogromne skalamerije na šine spušta stari tramvaj – donacija iz Beča, rekao da će bečki tramvaj donijeti i bečku kulturu.

Bečka kultura nije došla, a predstava je dobila malo drugačiji tok: sada se uglavnom putnici svađaju sa tramvajdžijama koji preko njihovih leđa naplaćuju svoje dugove sa GRAS-om. Kakogod, veranda na šinama i dalje vrti svoj krug.

DIJELI