Home NAJNOVIJE AKTUELNO Životna priča transrodne osobe iz Mostara: ‘Živio sam život kao lezbejka… Proces...

Životna priča transrodne osobe iz Mostara: ‘Živio sam život kao lezbejka… Proces promjene spola je kao novi pubertet’

168
0
DIJELI

Ovo je autentična priča o osobi koja je dugo vremena tragala za svojim pravim rodnim identitetom. U tom traganju prešla je put od početne rane zbunjenosti, kada se zvala ženskim imenom kao i svaka druga djevojčica, do svog otkrića da ipak nije lezbijka, kako se u jednom trenutku otkrivanja same sebe izjašnjavala, već transrodna osoba koja je trenutno u fazi potpunog preobraženja u muškarca.

Ovo je priča o osobi koja je bila Mostarka, a sada je Mostarac.

Imala je žensko ime i bila je žena. Danas se zove Isaac. Isaac se preziva Husić i rođen je 1988. godine u Mostaru. Za Dnevni list ispričao je svoju životnu priču. Isaac je rođen kao žena, a sada se nalazi u fazi promjene spola. Adresa mu je mostarska, iako zbog problema na koje je nailazio, kako kaže „živi gdje stigne, ali uvijek vjeran ostaje svom najdražem i najljepšem gradu na Neretvi.“

„Transrodna sam osoba, ili ukratko rečeno muškarac zarobljen u tijelu žene. U djetinjstvu, a i sadašnjem životu sam se isticao i bio znatno drugačiji od ostalih tadašnjih drugarica djevojčica, danas zrelih žena, po ponašanju, oblačenju, razmišljanju. Što se tiče djetinjstva i igre, nikada nisam volio stvari koje vole i zanimaju djevojčice, naprotiv volio sam klikere, autiće, u ono ratno i poslije-ratno doba nosio sam očeve uniforme, i radio sve ono što vole i rade dječaci.“ – priča za Dnevni list Isaac o svojim iskustvima u djetinjstvu gdje je već tada primjetio da ga ne zanimaju baš iste stvari kao druge djevojčice.

Nije znao kako se „to“ zove

Isaac kaže da je već tada znao da je sve u vezi njega drugačije u odnosu njegovu tadašnju generaciju, ali nije znao tačan naziv za to,a ni kako sebe objasniti samom sebi, drugima i vanjskom svijetu.

„U osnovnoj školi sam bio izričito povučen kao dijete, i bio sam često izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju od strane školskih drugova dječaka, zbog oblačenja, i vrlo vjerovatno ponašanja, koje njima nije odgovaralo, i samim tim sam se povlačio u sebe, i otuđivao od okoline. Stekao sam dvije drugarice tokom čitavog osnovnog obrazovanja, ali samo s jednom sam uspio da podijelim stvari koje nisam smio sa ovom drugom, i jedina kojoj sam pričao otvoreno o sebi, onome što osjećam, kako se osjećam, i vjerujte da mi je to dosta pomoglo u daljnjem životu, i poguralo me ka naprijed. Ona je pričala o dječacima, ja sam pričao o djevojčicama. Ona se zaljubljivala u dječake iz razreda, a ja u djevojčice iz susjednog odjeljenja. Imao sam osjećaj da me jedina shvata, da sam jedino prihvaćen od strane nje, i to me činilo sretnim“ , opisuje Isaac svoja prva iskustva iz djetinjstva kada je nailazio više na nerazumijevanje, a manje na prijatelje.

Priznanje majci da je „drugačija“ osoba uslijedilo je sa 17 godina, priča Isaac.

„Moje prvo priznanje majci da sam drugačiji, i da se osjećam drugačije je uslijedilo u pubertetu, sa mojih 17 godina, kada sam otvoreno sjeo s njom kazavši joj da sam upoznao djevojku i da smo u vezi, te da mi je stalo do nje, i da to nije prolazna faza, već da je to ono kakvim se ja osjećam, i da sam jedino na taj način ispunjen i sretan. Moje tadašnje razmišljanje je dosta odskakalo od moje generacije, jer sam tad najviše i sazrio, zbog oca koji je preminuo, i zbog cjelokupne situacije u kojoj smo se našli ja i moja porodica. Uvijek sam imao viziju o svom životu, način na koji ga želim provesti, kako, gdje, s kim, i uvijek sam razmišljao dosta zrelije i postupao zrelije za razliku od tada meni bliskih ljudi“, priča Isaac o svom otkrivanju prema okolini u svom pubertetskom razdoblju.

U nedostatku informacija

Govori otvoreno i o svojoj tadašnjoj djevojci i početnoj zbunjenosti kada je znao da je drugačiji, ali nije znao kako to nazvati „pravim imenom“, pa se izjašnjavao kao lezbijka ponajprije zbog svoje tadašnje djevojke i nedostatka pravih informacija zbog izoliranosti u zatvorenoj sredini.

„Tadašnja djevojka se izjašnjavala kao lezbijka, a ja nisam ni sam znao kako da se nazovem, prvo jer sam živio u zatvorenoj sredini, nisam bio mnogo izložen vanjskom svijetu, nisam mnogo izlazio napolje, i nisam imao informacija ni o čemu što je mene konkretno zanimalo, a drugo jer nisam imao priliku da sebe otkrijem u pravom svijetlu, ko sam, šta sam, gdje pripadam, pa sam bukvalno proveo život živeći ga kao lezbijka“, kaže Isaac.

No, prethodne godine jedno televizijsko gostovanje označilo je novu promjenu u njegovom životu, tada još uvijek pod svojim starim ženskim imenom kada se još predstavljao kao žena i kao lezbijka.

„Prošle godine sasvim slučajno me poznanica kontaktirala i pitala da li želim da budem učesnik u emisiji ‘Dejana Talk Show’ na temu ‘Žene Koje Vole Žene’ sa dvije aktivistkinje iz Beograda, i Marinom Orsag na čelu, pa sam se vrlo rado odazvao, pristao, otišao i pojavio se na TV-u prvi put u svom životu, tada kao žena, tada kao lezbijka.”

Kaže da je tim javnim pojavljivanjem i izjašnjavanjem izgubio mnogo, ali da je ujedno dobio unutarnji mir, slobodu govora, i što je njemu najvažnije, slobodu kretanja.

LGBT organizacije mu nisu pomogle

Kaže da je nakon tog javnog pojavljivanja sam posjetio „Sarajevski Otvoreni Centar“, nezavisnu feminističku organizaciju civilnog društva koja teži na tome da osnaži (LGBTI) osobe, te na taj način ojača zajednicu i sigurnu gradnju jednog aktivističkog pokreta koji ne samo da se zalaže za LGBTI osobe, nego i javno promovira ljudska prava većinskog stanovništva unutar BiH.

„Međutim, meni nisu pomogli. Pored njih sam se obratio i (LGBT) udruženju „Okvir“ također iz Sarajeva, koji su mi obećali pomoć, ali sam i tu izvisio, poljubio vrata, i nisam jedini kojem nisu izašli u susret nakon javnog out-anja, svaka druga osoba iz BiH je imala identičan problem i loše iskustvo sa navedenim udruženjima u smislu podrške i pomoći“. – priča razočarano Isaac.

No, ipak ta posjeta pomogla mu je na drugi način.

„Pri izlasku iz centra, „pokupio“ sam jednu knjigu isključivo vezanu za „Transrodne“ osobe, i kako sam počeo da čitam, pronašao sam samog sebe, i shvatio da se cijelog života pitam tko sam, što želim biti, ali nisam znao da je ostvarivo, nisam se kretao u takvom društvu, nisam imao odakle pokupiti informacije, i nisam uopće znao da se spol može promijeniti“, ističe Isaac.

Definitivno ‘otkrivanje sebe’

„Čitao sam, i počeo da se informiram preko (LGBTI) društva i organizacija u Srbiji oko čitavog procesa, i dobio željene informacije za kratko vrijeme. Odlučivši se za promjenu spola, i krenuvši na put bez povratka, na mom putu ka procesu tranzicije su me podržali mnogi, stekao sam jako puno prijatelja, i dobio punu podršku aktivista iz regije, a najviše me dojmila ona od strane Adama Puškara, i njegovog partnera, koji su sretnim slučajem okolnosti napustili ozloglašenu stranu Srbije, i otišli za Kanadu, inače aktivisti na jako dobrom glasu, i dvoje ljudi koje izuzetno poštujem zbog svega što su postigli zajedničkim snagama, obostranim trudom i zalaganjem.“, kaže Isaac.

Ipak, kaže da podršku obitelji nema.

„Moj izbor je takav kakav jeste, i oni ne moraju da se slože sa istim, prihvatio sam to već odavno, i da se tu ništa i nikad neće promijeniti, ali imamo ono najvažnije što svaka obitelj treba da ima: Ljubav, i poštovanje jedni drugih u obiteljskom smislu.“

Mostar – grad koji pruža slobodu i osjećaj sigurnosti

Isaac ističe, također, da u Mostaru problema nikada nije imao.

DIJELI