Početna VIJESTI KULTURA Manje poznate bilješke: Adil Zulfikarpšašić o Maku Dizdaru

Manje poznate bilješke: Adil Zulfikarpšašić o Maku Dizdaru

145
DIJELI

Kakav je zaista bio predratni i ratni život Maka Dizdara moguće je vjernije rekonstruirati tek iz živog iskaza ljudi s kojima je Mak dijelio sudbinu i prijeteljevao.

Možda posljednji takav živi svjedok je Adil-beg Zulfikarpašić, Makov i Senin vjenčani kum, nekada revolucionar, a podrat visokopozicinirani partijski funkcioner, kasnije najpoznatiji bosanski disident i političar.

„Kao intelektualac i bosanski patriota, i da nisam lično poznavao Maka, imao bih specijalan odnos prema njemu. Na moju radost, ja sam ga poznavao, i to veoma dobro“ – riječi su Adil-bega Zulfikarpašića.

Mak Dizdar do danas je ostao jedan je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Rođen je u Stolac 17. oktobra 1917., a umro u Sarajevo 14. jula 1971.

„Pred rat smo dnevno bili zajedno, družili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po čitavu noć. Kada sam ga kao mladića upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna ličnost, već tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom budućom veličinom dijelim prijateljstvo… Sjećam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simiću u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, još dječak u to doba, srednjoškolac, nije znao šta da radi. Stariji brat Hamid, već veoma ugledna ličnost u Sarajevu, kaže mu: „Šuti, budi sretan da ti je jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpiše se pod nju!“

Mak je pokušavao da dokaže autorstvo, ali je na kraju odustao. Inače, Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosio na jedan vrlo dostojanstven način. Bio je neki Fetahagić koji nam se stalno lijepio u društvo, a kako ga Mak zbog nečega nije simpatisao, jednostavno bi ustao i otišao kada bi se ovaj pojavio. Pitao sam ga o čemu se radi, a Mak je odgovorio da neće da se druži s njim i ništa više. Bio je delikatan i nikada nije rekao zašto…“

… „A Sena… Ona je bila vrlo lijepa žena. Išli smo zajedno na izlete, na Željeznicu, Vrelo Bosne, Bentbašu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti riječi o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako već rekoh. Dva dana prije nego će se vjenčati, rekao mi je: ‘Ja bih se oženio…’ i eto, bio sam kum. Tada građanskog braka nije bilo i zato je bilo vjenčanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija sa Makom i Senom, pa i sa tog vjenčanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodičnoj kući Zulfikarpašića u Foči, sve je zapaljeno u jednom nečuvenom haosu za vrijeme onoga rata. Nakon vjenčanja smo otišli na ručak u restoran, nas troje, a uskoro se tu našlo i nekoliko prijatelja, bilo nas je možda desetak…“

„I Mak i Hamid su radili ilegalno. Ja sam za vrijeme rata, po političkoj liniji, imao stalnu vezu sa Hamidom. Bio je, kako rekoh, od velikog ugleda, a i izjašnjavao se kao musliman, pa ga ustaše nisu imale hrabrosti uhapsiti. Hamid je imao političku direktivu da se bori za što veći položaj u društvenoj hijerarhiji, da bude što bliže vlasti kako bi svojom aktivnošću bio što korisniji. Nije bio komunista, ali jeste bio ljevičar. Mak je s druge strane bio veoma vezan za pokret. Bio je naš kadar i mi smo ga smatrali svojim. Hamidovu spremnost da sarađuje s nama imamo zahvaliti Maku i Makovoj odlučnosti i potpunoj predanosti pokretu. Međutim, Mak se poslije rata nije identificirao sa Partijom i nije tražio koristi. To je moje mišljenje…“

„Kada sam kasnije, u emigraciji, čitao Maka Dizdara, bio sam oduševljen. Mak je postao ponovni tvorac našeg starog bosnakog jezika i mi koji smo ga čitali vani, osjećali smo kao da smo rođeni sa tim jezikom. Mnogi su imitirali Maka, bezuspješno. Mak je stvarni pjesnik Bošnjaka i Bogumila. On je locirao (mada ne politički ili historijski) naš stvarni duhovni položaj na frapantno realističan način i predvidio sve, čak i konkretne buduće događaje… Prije petnaest godina ja sam naručio bistu Maka Dizdara da mi je izradi Ivan Sabolić, akademski vajar iz Zagreba. Ta Makova bista je stajala na ulazu u Bošnjački institut u Cirihu i pjesma Zapis o zemlji koju je likovno osmislio Mersad Berber i dao da se izradi kao tapiserija. Zašto sam Makovu bistu stavio na ulaz u Bošnjački institut? Kad otvoriš vrata Instituta, prvo Mak – Vrata Bosne. Jer, Mak Dizdar je isto što i vrata Bosne, on je ta vrata. Na taj način sam izrazio najdublje svoje poštovanje prema Maku, s kojim sam u mladostu drugovao, i nisam imao nikakvog kasnijeg utjecaja na njega, čak ni kontakta, ali on jeste na mene. Pratio sam sve što radi, redovno sam nabavljao njegov časopis „Život“ i njegove nove zbirke, a kada sam u ruke dobio „Kamenog spavača“ shvatio sam da je Mak najveće bosansko čudo, bosanski Šekspir.

Znao sam i za njegov put u Njemačku, negdje 60-tih, ali nisam htio da ga kontaktiram.

UDBA je sve i svakoga pratila i Mak je zbog mene mogao imati neprilika, još kakvih. Mada, recimo, mene su u Cirihu posjećivali Vojo Dimitrijević ili Ismet Mujezinović i to se ovdje znalo. Čak je i Tito znao. Njima niko nije ništa smio. Ismeta Tito pita: ‘Bio si kod Adila?’ Ismet odgovori da jeste i nikom ništa.

S Makom je bilo drugačije, imao je on ovdje dovoljno neprilika sa nacionalistima, samo sam mu još ja trebao kao disident. A to je nepravda, kao i mnoge druge nepravde što su ih Maku nanijeli. Mirne se duše može reći da je Mak, na svoju veliku žalost, na svojoj koži osjetio da su se jako velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda. A on je to na svoj način iskazao u svojoj poeziji. Mene je njegova poezija jezivo suočila sa silama sa kojima sam se i sam borio. Mak je tu sredinu osjetio, prepoznao i otkrio, a oni su osjetili u Maku Dizdaru giganta literature koji je prozreo njihove namjere i ta sredina ga je na brutalan način htjela ne samo omalovažiti kao pjesnika, nego i uništiti kao čovjeka. I zato je Mak žrtva uprvao onoga duha koji se rasplamsao 1992. godine u Bosni. Ja sam, opet, u mojim političkim razmišljanjima imao u Makovoj literaturi dokaz šta treba uraditi da se to spriječi…

Vrednovanje Maka Dizdara se još nije dogodilo. Još nisu protumačene sve tajne Makovih slova, njegovih poruka, nije urađen film i tako dalje. Za to su krivi ljudi koji su na neki način učestvovali u rušenju Maka, kriva je zavist, jedna opća inercija. Maka se jednostavno ne može i ne smije zaobilaziti ako se hoće afirmirati Bosna. Mak je, napokon, jedan od najvećih simbola Bosne, koji će još rasti…“ – rekao je Adil-beg Zulfikarpašić.

Mak Dizdar je iskoristio veoma malo, ili nimalo, od privilegija na koje je stekao pravo vlastitim i žrtvovanjem porodice za ideju u koju su duboko vjerovali i za stvaranje nove, socijalističke države. Mak nije iskoristio gotovo ništa ni od činjenica iz svoga ratnog ilegalnog rada, nije čak ništa zapisao da ostene kao svjedočanstvo jednog vremena, a za ratne zasluge su se tada (ponekad i sa dva svjedoka) dobivale ne samo medalje, nego i druge najveće počasti, politički položaji, ambasadorska i atašejska mjesta u inozemstvu, i ko zna kakve sve znane i neznane privilegije.

Najodanijim i najposlušnijim partijskim kadrovima dodjeljivani su raskošni nacionalizirani stanovi i vile predratnih bogataša, pravo na ljetovanja u državnim vilama na moru i zimovanja na planinama, a službeni automobili i šoferi su služili svemu više nego svrsi kojoj su namijenjeni, najčešće razvođenju djece u škole i na časove klavira, baleta i tenisa, i redovito za pijačne potrebe hanuma i ljubavnica nove socijalističke buržoazije. Sve su to često uživali nepismeni i ponekad sasvim bezvrijedni ljudi, Titovi mali i veliki pijuni, političari, policajci, oficiri, partijski aparatčici i poltroni.

I dok su se dojučerašnji čuvari koza i svinja baškarili u petosobnim vilama vježbajući vezanje kravata i koračanje na štiklama, Mak Dizdar je kasnije, kada mu je najviše trebao stvaralački mir i prostor, najčešće pisao za kuhinjskim stolom, dok je Sena na drugom kraju razvijala jufku za pitu.

Istovremeno, ubistvo Makove majke i sestre po ko zna koji put će pokazati da su u procjeni vrijednosti i značaja članova porodice Dizdar, redovito brže „svjedočili“ dušmani, nego prijatelji zemlje Bosne. To će se, ustalom, veoma brzo potvrditi kao pravilo i na samom Maku…

NAP

DIJELI
NAPOMENA!: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Znamo.ba portala. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Znamo.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Znamo.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.