Početna VIJESTI BiH Nezavisnost krvlju plaćena: Dan kada su Bosanci i Hercegovci rekli da žele...

Nezavisnost krvlju plaćena: Dan kada su Bosanci i Hercegovci rekli da žele svoju državu

30
DIJELI

Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive- glasilo je referendumsko pitanje na koje je 29. februara i 1. marta 1992. godine odgovor dalo skoro dvije trećine stanovnika BiH. Tačnije, 64 posto žitelja BiH se odazvalo pozivu na referendum, a čak 99,7 posto onih koji su se izjasnili zaokružili su odgovor “za”.

Sam referendum je zapravo bio svojevrsno finale cijelog niza procesa koji su se dešavali u godinama koje su prethodile njegovom održavanju. Još od govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu, povodom obilježavanja 600. godišnjice Kosovske bitke, 28. juna 1989. godine postalo je jasno da su u tadašnjoj SFRJ započela dešavanja koja će za rezultat imati velike promjene u ustroju tada još zajedničke države. Na Gazimestanu je javno postavljen “kamen temeljac” Miloševićeve velikosrpske hegemonističke politike, koja će rezultirati ratnim sukobima na teritoriji cijele bivše zajedničke države, a koji će svoj najbrutalniji oblik imati u BiH.

Pola godine nakon toga uslijedio je nikada završeni 14. vanredni kongres SKJ, u januaru 1990. godine, kojegu su napustili prvo delegati iz Slovenije, a za njima su krenule i delegacije Hrvatske, a potom i Makedonije. Delegati iz BiH, iako su bili prisutni u sali do prekida, podržavali su stavove koje su iznijeli Slovenci, a podržali Hrvati i Makedonci. Naime, predstavnici Slovenije su tražili da se uvede politički pluralizam, te da se dokine mogućnost preglasavanja bilo koje republičke delegacije, koja je praktično bila zagarantovana principom “jedan čovjek – jedan glas”, na kojem je insistirao Slobodan Milošević. Uzdajući se u podršku delegacija iz Crne Gore, Vojvodine i Kosova, Milošević je osigurao da svi prijedlozi srbijanskih delegata dobiju natopolovičnu većinu na kongresu. Istovremeno, svi prijedlozi slovenačkih delegata su odbijeni, što je na kraju dovelo i do njihovog napuštanja sjednice.

Višestranački izbori

Nakon pada komunizma u Evropi, kao i pada Berlinskog zida, postalo je jasno da će se i politički ustroj u SFRJ promijeniti. Tadašnja SKJ, kao i republičke organizacije saveza komunista prestale su biti dominantna politička snaga, što se na kraju pokazalo i na višestranačkim izborima u svim bivšim jugoslovenskim republikama, osim u Srbiji i Crnoj Gori. Naime, prva polovina 1990. je protekla u pripremama prvih višestranačkih izbora na ovim prostorima nakon pola vijeka. Prvi su održani u Sloveniji u aprilu, kao i u Hrvatskoj u maju te godine. U Sloveniji su pobjedu odnijeli reformisani komunisti, pod nazivom SK Stranka demokratskih promjena, dok je u Hrvatskoj uvjerljivu pobjedu odnijela HDZ Franje Tuđmana.

Pola godine nakon toga uslijedili su izbori u BiH i Makedoniji, a u Srbiji i Crnoj Gori su organizovani u decembru iste godine. Iako su u ove dvije republike formalno pobijedili komunisti, predvođeni Miloševićem i Momirom Bulatovićem, njihova retorika i djelovanje nisu imali nikakvih dodirnih tačaka sa već bivšim Savezom komunista Jugoslavije.

Nakon provedenih višestranačkih izbora, u toku 1991. godine, uslijedili su pregovori republičkih delegacija o budućnosti Jugoslavije, koji nisu dali nikakvog rezultata. Slovenija i Hrvatska su, zbog upornog Miloševićevog odbijanja bilo kakvih razgovora o preustroju, najavili istupanje iz državne zajednice. Milošević je insistirao na očuvanju unitarne Jugoslavije, u kojoj bi Srbija, zahvaljujući podršci Crne Gore, Vojvodine i Kosova, uz pretpostavljenu podršku BiH ili barem srpskih političara u BiH, imala apsolutnu dominaciju u takvoj državi. Nije čak prihvaćen ni kompromisni zajednički prijedlog Alije Izetbegovića i Kire Gligorova o takozvanoj asimetričnoj federaciji, prema kojem bi Slovenija i Hrvatska bili u konfederalnom odnosu sa ostatkom države.

Proglašenje nezavisnosti

U junu 1991. Slovenija proglašava nezavisnost. Milošević je tada nagovijestio šta čeka ostale republike koje bi se usudile da se “izvuku ispod njegove šape”. JNA (koja je još uvijek nosila taj naziv, iako je već bila u službi Miloševićeve politike) pokrenula je desetodnevni rat protiv Slovenije. Međutim, to nije pokolebalo slovenačko rukovodstvo i JNA se povukla “podvijenog repa”.

U problem Jugoslavije uključila se i Evropska zajednica (danas Evropska unija), koja je formirala Kontakt grupu za mirno rješenje jugoslovenske krize. Međutim, svi pregovori su završeni neuspjehom, bez bilo kakvog konkretnog rješenja. Kontakt grupa je, s ciljem rješavanja jugoslovenske krize formirala Međunarodnu arbitražnu komisiju, poznatu po nazivu Badinterova komisija, nazvana tako po njenom predsjedniku Robertu Badinteru, koji je u to vrijeme bio predjednik Ustavnog suda Francuske. Komisiju su, osim njega, činili još i predsjednici ustavnih sudova Njemačke, Italije, Španije i Belgije. Komisija je formirana u avustu 1991. godine, a do okončanja svog rada u januaru 1993. godine donijela je 15 pravnih mišljenja.

Jedno od mišljenja koje je donijela na početku svog djelovanja bilo je da republike u SFRJ imaju pravo na samoopredjeljenje, da prije proglašenja nezavisnosti moraju provesti referendum, te da nezavisnost mogu proglasiti u okviru trenutnih granica. Rok za najavu organizovanja referenduma bio je 23. decembar 1991. godine. Sve države koje na ovaj način budu proglasile nezavisnost dobit će međunarodno priznanje, uključujući i Sloveniju, koja je ranije provela referendum.

U međuvremenu dogodili su se sastanci Miloševića i Tuđmana, prvo u Karađorđevu, a potom i u Tikvešu o međusobnim odnosima ove dvije, tada još uvijek republike, a na kojima je BiH namijenjena sudbina potpunog brisanja sa geografskih, političkih i svih drugih karata. Također, u javnost je procurio i famozni Memorandum SANU-a, o formiranju takozvane velike Srbije.

Dogodio se u međuvremenu i čuveni sastanak Predsjedništva SFRJ u maju 1991., u vojnom bunkeru, na kojem nije izglasana odluka o uvođenju vanrednog stanja i izvođenju vojske na ulice. Ovaj prijedlog je odbijen zahvaljujući glasu člana Predsjedništva iz BiH Bogića Bogićevića, čime je i Milošević dobio jasnu poruku da u svojim nastojanjima neće moći računati na podršku iz BiH.

Sljedeći Sloveniju i Hrvatska proglašava nezavisnost u oktobru 1991. godine. To je bio okidač za Miloševićev režim da pod krinkom očuvanja Jugoslavije pokrene rat i protiv ove bivše republike. Balvan revolucija u Kninu i okolnim mjestima, vojne akcije u okolini Plitvica i u istočnoj Slavoniji  kao i druga djelovanja vojske koja se još uvijek nazivala JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama kulminirali su uništavanjem Vukovara i bombardovanjem Dubrovnika.

Napadi na BiH

U to vrijeme, iako zvanično u BiH nije bio rat, pojedini dijelovi zemlje su trpili velike probleme koje su izazivali pripadnici lokalnih srpskih vlasti, JNA, ili paravojne jedinice. Ljudi u Podrinju još od ljeta 1991. godine trpili su različite vrste maltretiranja lokalnih vlasti, ali i paravojnih jedinica. Po selima su se organizovale noćne patrole kako bi njihove porodice iole mirno mogle spavati. Zbog “mira u kući” o ovome se nije govorilo javno.

Trebinje i drugi gradovi u istočnoj Hercegovini bili su baza JNA i paravojnih jedinica za napade na Dubrovnik i njegovu okolicu. U takvim okolnostima život svih nesrpskih stanovnika ovog područja bio je nemoguć. No, i o tome se javno šutilo.

No, potpuno uništenje sela Ravno, 1. oktobra 1991. godine se nije moglo prešutjeti. Pripadnici JNA i takozvanih rezervnih snaga iz Hercegovine i Crne Gore napali su selo, u kojem su ostali uglavnom starci. Dio stanovništva je ubijen, a dio odveden u Trebinje. U narednih desetak dana priadnici ovih vojnih jedinica u Ravnom su doslovno uništavali kuću po kuću.

U ovakvim političkim i istorijskim okolnostima počeli su razgovori unutar BiH o daljoj sudbini zemlje, odnosno da li ići ka samostalnosti i nezavisnosti ili ostati u krnjoj Jugoslaviji. Stav dvije od tri vladajuće stranke u BiH, SDA i HDZBiH bio je da Jugoslavije ili ima ili je nema, odnosno da ne može postojati bilo kakva krnja Jugoslavija. Zbog toga su zauzeli stav da BiH treba krenuti ka nezavisnosti.

Karadžićeva prijetnja

Međutim, već na prvi spomen nezavisnosti tadašnji čelnik SDS-a, sada već osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić je najavio dokle su ova stranka i njeni sljedbenici spremni ići u dosljednom slijeđenju miloševićevskih ideja o velikoj Srbiji.

– Nemojte misliti da možda nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda i u nestanak – poručio je Karadžić sa skupštinske govornice, na sjednici Partlamenta SRBiH na kojoj se govorilo o daljoj sudbini zemlje.

– Ovakav način i ovakve poruke su razlog zbog kojeg BiH želi napustiti Jugoslaviju. Ovakav način i ovakve poruke su razlog zbog kojeg više niko, osim Srba, ne želi da živi u Jugoslaviji – kazao je tadašnji predsjednik Predsjedništva SRBiH Alija Izetbegović, odgovarajući na Karadžićeve prijetnje.

Tri dana prije isteka zvaničnog roka, 20. decembra 1991. godine koalicija SDA i HDZBiH najavljuju Badinterovoj komisiji da će u BiH biti organizovan referendum o nezavisnosti. SDS, očekivano, nije podržala ovu inicijativu i umjesto toga, samo dan kasnije, ova stranka formira takozvanu skupštinu srpskog naroda u BiH, a već 9. januara 1992. proglašava i takozvanu srpsku republiku BiH.

Što se tiče referenduma zvanični organi, odnosno Skupština SRBiH 25. januara 1992. godine donosi i zvaničnu odluku o raspisivanju referenduma, kada je i usvojeno navedeno referendumsko pitanje.

Pripreme i održavanje referenduma

U periodu do održavanja referenduma SDS je učinio sve da se spriječi ovaj, jedan od najznačajnijih događaja za BiH u 20. vijeku. Čelništvo ove stranke pozvalo je sve Srbe u BiH da bojkotuju referendum i to im je u dobroj mjeri i uspjelo. Međutim, nisu svi Srbi u BiH bojkotovali referendum, jer da jesu, izlaznost bi bila manja od 64 posto. U općinama u BiH u kojima je pobjedu odnio SDS u potpunosti je bojkotovano održavanje referenduma, a u mnogim mjestima nisu čak otovrena ni biračka mjesta, što je predstavljalo eklatantno kršenje zakona i odluka.

Drugi dan referenduma, neposredno nakon zatvaranja birališta i proglašenja preliminarnih rezultata, prema kojima je ubjedljiva većina stanovništva BiH jasno rekla kako želi živjeti u samostalnoj i nezavisnoj BiH, SDS, uz pomoć različitih paravojnih formacija u Sarajevu, ali i mnogim drugim mjestima, poput Bosanskog Broda, Bosanskog šamca, Dervente i Odžaka, organizuje postavljanje barikada.

Naoružane grupe, sa fantomkama na glavama i sa oružjem u ruci, postavljajući kontejnere, automobile  i druge prepreke na gradske ulice, praktično su prepolovile Sarajevo. SDS je cijelu priču “podgrijavala” ubistvom srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji, nazivajući, u principu jedan najobičniji kriminalni čin, ubistvo, pucnjem u cjelokupan srpski narod.

Nakon nekoliko dana, u toku kojih su održani nebrojeni pregovori među domaćim političarima, barikade su uklonjene. Nažalost, kako će se kasnije pokazati, za kratko.

Međunarodno priznanje

Ipak, ono što je ostalo neizbrisivo je da je BiH, nakon višestoljetnog čekanja, konačno obnovila svoju nezavisnost. Nije bila više ničiji ni vazal, ni pokrajina, ni kolonija, ni regija.

Nakon više vijekova u kojima su im razni carevi nametali namjesnike, stanovnici BiH su odlučili da žele sami birati svoju vlast, da žele sami upravljati svojom zemljom. Oni koji su izašli na referendum o nezavisnosti, konačno su ostvarili san brojnih generacija prije njih, koje nisu uspjele u svojoj nakani.

Nedugo nakon referenduma evropske i svjetske države počinju proces međunarodnog priznanja BiH. Doduše, Bugarska i Turska su to učinile i prije održavanja referenduma, u januaru, odnosno februaru 1992. godine. Jedno od najznačajnijih priznanja uslijedilo je 6. odnosno 7. aprila, kada su BiH priznale prvo Evropska zajednica, odnosno današnja EU, a dan kasnije i SAD. To je otvorilo put ka potpunom međunarodnom priznanju BiH kao države i njenom članstvu u UN-u, koje je uslijedilo 22. mja.

Na dan kada je EZ priznala BiH počela je i agresija na našu zemlju, prvo napadom snajperista na učesnike mirnih demonstracija ispred zgrade Skupštine BiH, a potom i granatiranjem Sarajeva, da bise ratni požar proširio na cijelu zemlju, u toku kojeg su počinjeni neki od najgorih ratnih zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Tako je BiH na kraju krvlju morala platiti svoju nezavisnost.

DIJELI
NAPOMENA!: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Znamo.ba portala. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Znamo.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Znamo.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.