Home NAJNOVIJE AKTUELNO UBORAK I SUTINA: ZLOČIN BEZ KAZNE

UBORAK I SUTINA: ZLOČIN BEZ KAZNE

140
0
DIJELI

Za malobrojne preostale Bošnjake i Hrvate na istočnoj obali razrušenog Mostara, pravi pakao je počeo 13. juna 1992. godine u 15 sati.

U to vrijeme, sa više lokacija, srpski okupatori „SAO Hercegovine“ u sadejstvu i pod komandom bivše JNA su počeli izvoditi civile; Bošnjake i Hrvate iz skloništa u Zaliku, Carini i sa drugih lokacija, poput Livča, Potoka, Vrapčića…

Rečeno im je da “ne pitaju kuda ih voze”, iako su krvnici dobro znali da će svi biti, samo par sati, mučeni i pobijeni na najsvirepiji način. Na lokalitetima Uborak i Sutina ubijeno je 114 bošnjačkih i hrvatskih civila. Njihov jedini zločin je bio „pogrešna“ nacionalna pripadnost. Tih 114 ljudi, koji su mučki ubijeni biće jedan od prvih dokaza okrutnosti i krvavih tragova zločina srpskih i srbijanskih snaga na prostorima Mostara i BiH.

Ovaj strašni ratni zločin nosio je jasan potpis, ali do danas niko za njega nije odgovarao!

Srbijanski agresori se nisu trudili previše skrivati, neki od civila su preživjeli, dobro je poznata i linija komandovanja, ali do sada ni optužnice ni suda!? Kako je to moguće? Rodbina ubijenih uzaludno čeka pravdu… istrage su pokreću i traju bez jasnog plana i cilja. Nadležnosti se prenose sa tužilaštva na tužilaštvo, a neki od osumnjičenih počinitelja umiru. I tako iz godine u godinu…

„ISTRAGE“

Istraga o zločinima na Uborku i Sutini pokrenuta je još 02.03. 1993. godine, kada je Okružni sud u Mostaru donio Rješenje o provođenju istrage protiv 23 „neprijateljskih formacija u bjekstvu“. Formalno su raspisane i tjeralice…Identitet mogućih počinitelja je poznat, ali su isti nedostupni.

Nakon rata, rodbina žrtava vjeruje kako bi se novoformirani Sudovi i Tužilaštva mogli početi baviti zločinima u Uborku i Sutini. Vjeruje se i da bi se ovako velikim zločinom mogao pozabaviti i Haški sud. Od svih tih nadanja na kraju nije ostalo ništa. Haški sud se nije na pravi način pozabavio ovim zločinom, iako je jedan od preživjelih svjedočio na suđenju Vojislavu Šešelju, koji je nedavno odlukom Suda u Hagu, na opšte iznenađenje javnosti, oslobođen odgovornosti za ovaj , ali i druge teške zločine. Glavnokomandujući bivše JNA i srpskih snaga Momčilo Perišić u haškoj optužnici nije niti pomenut!

Što se pak tiče domaćih sudova, godinama se tapkalo u mraku i tvrdilo kako su osumnječeni „nedostupni“ ili da „nema dokaza“. Istraga je bila otvorena, ali se praktički ništa nije događalo, jer osumnječeni „nisu bili dostupni“. Zbog toga nije bilo ni optužnica, pojasnio je u jednom svom dopisu Udruženju porodica stradalih žrtava Uborka i Sutine, nekadašnji glavni tužilac u HNK, Nijaz Mehmedbašić.

Prije tri godine (2013.) Tužilaštvo BiH je dostavilo dokument u kome je navedeno da se protiv Milana Ugrešića, za koga se smatra da je bio jedan od naredbodavaca neće vršiti istraga, pošto je on umro 2004. godine!? Šta je sve te godine tužilaštvo u Mostaru i Sarajevu radilo, obzirom da je zločin počinjen još 1992. godine, a slučaj preuzet u nadležnost ovog suda Suda BiH 2005.

Prema saznanjima portala StarMo u Tužilaštvo BiH i dalje je aktivna optužnica, protiv jednog dijela „neposrednih izvršioca“, ali sve ponovono staje na navodnoj „nedostupnosti“ optuženika.

…A GENERAL PERIŠIĆ?

Tragovi zločina omiljenog generala Slobodana Miloševića na prostorima bivše Jugoslavije su brojni. Od Zadra do Mostara i Srebrenice. Gdje god je general Perišić “komandovao” iza njega su ostajali mrtvi, ranjeni, te brojni porušeni civilni objekti. General se nije ustručavao pucati, gdje je procijenio da to “treba”.

Pri tome je bio toliko bahat da je svojedobno na početku rata preko radio talasa u Mostaru najavljivao kada će i u koliko sati bombardovati neka mostarska naselja. Mnogim Mostarcima su još uvijek ušima zvone generalove prijetnje od koji se ledi krv u žilama. Međutim, nekim “čudom” snimci prijetnji generala su nestragom “nestali” iz arhive Radio Mostara!? Potencijlano, zlata vrijedan dokaz direktne umiješanosti i kontrole nad agresorskim trupama je nestao kao da nikada nije bilo.

Kako je to moguće i da li je sve to bilo samo puka slučajnost?

Nema nikakve sumnje da je general Perišić imao pod svojom punom kontrolom sve srpske jedinice u Mostaru i Hercegovini i da se bez njegovog znanja nije mogao ispaliti niti metak. U tom kontekstu svakako treba sagledati i užasan zločin u Sutini i Uborku, koji se nije mogao dogoditi bez znanja ili saglasnosti generala tzv. JNA. O kontroli Perišića nad paravojnim trupama Srba iz BiH i Srbije svjedočio je i svjedok C-170 na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Nešto je učinio protok vremena, ali je čini se, da je najviše iz sjene na sakrivanju vlastitih tragova zločina uradio sam Perišić. Kasnije će se pokazati da je Perišić pokazao veliku “kooperativnost” po pitanju saradnje sa različitim haškim i drugim istražiteljima, što mu je otvorilo prostor za kupovinu vremena i skretanje pažnje sa zločina u Mostaru i Zadru.

Koliko je Perišić bio kooperativan svjedoči i podatak kako u Srbiji još uvijek nije okončan sudski proces protiv njega, a koji se vodi zbog “špijunaže”. Generalu Perišiću se sudilo za mnogo toga, ali se Mostar nikada nije niti spomenuo, iako je on bio na čelu linije rukovođenja i komandovanja.

EPILOG

I tako dvadeset i četiri godine nakon zločina na Uborku i Sutini, još uvijek niko nije odgovarao za ubistvo 114 civila; Bošnjaka i Hrvata. Oko ovog slučaja eklatantnog primjera ratnog zločina godinama su se igrale različite igre. Neko se izgleda jako potrudio da cijela priča padne u zaborav. Treba se zapitati i kome je uopšte bio potreban jedan ovakav težak zločin? Zašto je ubijeno 114 civila Bošnjaka i Hrvata? Oni koji su istraživali razloge zločina tvrde kako nije bilo nikakvog vojnog razloga za ubistvo civila, koji nisu ugrožavali bilo koga. Vrijeme počinjenja zločina u Sutini i Uborku, poklapa se sa očiglednim dogovorom o razmjeni teritorija prema kojoj su srbijanske snage trebale napustiti dolinu rijeke Neretve u zamjenu za “posavski koridor”.

Ratni zločin u Mostaru u ljeto 1992. godine po svoj prilici je bio isplaniran kao “završni čin” ovog političkog dogovora, koji je trebao “zatvoriti vrata” za bilo kakav povratak Srba u Mostar i dolinu rijeke Neretve. Bilo je to “konačno rješenje” u kome je zločin u Sutini i Uborku imao svoju precizno definisanu ulogu. Životima su zbog toga platili civili.

Pravda za žrtve Uborka i Sutine je još na “čekanju”…

DIJELI