Aleksa Šantić biografija – slavni bh. pjesnik

Aleksa Šantić biografija poznatog pjesnika i akademika

Aleksa Šantić bio je pjesnik i akademik iz Bosne i Hercegovine. Rođen je u Mostaru 27. svibnja 1868. godine, a preminuo također u Mostaru 2. veljače 1924. godine.

Od 1904. do 1912. godine nastale su njegove najljepše pjesme. Njegovu poeziju i poeziju najbolje možemo opisati kao spoj tradicije i modernog tog doba.

Njegov uspjeh u književnosti bio je obrnuto proporcionalan privatnom životu, koji je na kraju završio razočaranjem, tugom i bolešću u samo 56. godini života, od neizlječive bolesti.

Aleksa Šantić biografija – Privatni život

Aleksa Šantić bio je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika novije lirike. Otac mu je rano umro, pa je brigu o njemu preuzeo stric.

Suncobran - Protiv parazita

Imao je i sestru Radojku i dva brata Jakova i Peru. Život je proveo u trgovačkoj obitelji u kojoj nitko nije mario za njegov talent.

Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a zatim u Ljubljani, vraća se u rodni Mostar.

Ljubav prema poeziji dijelio je sa svojim bratom Jeftanom, ali nije uspio dostići Aleksin uspjeh i njegova poezija je bila manje poznata.

Aleksa Šantić biografija

Poslovni život

Godine 1887. postaje saradnik “Goluba”, zatim “Bosanske vile”, “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”.razvijanje nacionalne svijesti.

Tada je izabran za prvog dopredsjednika mostarskog pododbora „Prosvjeta“. Godine 1896., kada je pokrenuta “Zora”, bio je jedan od njezinih prvih urednika.

Godine 1888. otišao je u Ženevu, ali je jedva “izdržao tamo tri tjedna; u naivnoj pjesmi “I can’t be here” jednostavno je zavapio kako ne podnosi stranca. 1907. godine

Mostar ga je izabrao “kao jednog od svoja četiri zastupnika” za prvu skupštinu Narodne organizacije. Godine 1908. “počeo je ozbiljno ozdravljati, najprije od bubrežnih kamenaca, a zatim, nakon svjetskog rata, od toboparalize”.

“Za vrijeme aneksione krize on je zajedno sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kasikovićem prebjegao u Italiju i stavio se na milost i nemilost srpske vlade, kao što će to opet učiniti 1912. godine, na početku Balkanskog rata”.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je zatvoren kao talac i “u dvaput ponovljenoj parnici” optužen zbog svojih pjesama. Po završetku rata biran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

Aleksa Šantić biografija
Mezar Alekse Šantića u Mostaru

Ljubavni život Alekse Šantića

Što se tiče ljubavnog života, Šantić se vrlo mlad zaljubio u Anku Tomlinović. No, ostavlja je zbog pritiska pravoslavne obitelji koja nije odobravala njegov izbor.

Mnogi kažu da je bila Šantićeva neostvarena ljubav.

U tom trenutku života Aleksa Šantić bio je jako razočaran samim sobom i smatrao se velikom kukavicom. Anka je bila njegova velika ljubav i posvetio joj je brojne pjesme, ali njihova ljubav tada nije bila moguća.

Na kraju je napustila Mostar i udala se za starijeg gospodina iz Zagreba. Anka je bila kći vlasnika foto studija Stjepana Tomlinovića koji se doselio u Mostar.

Alexa je pratio svaki njezin korak, sjedio u trgovini čekajući da se pojavi kako bi joj se mogao približiti. Činila mu se kao priviđenje…

Tajanstvena, sama ili u pratnji mlađeg brata, prošetala je asfaltiranim ulicama Mostara, zaokupljajući misli mladog Šantića.

Viđali su se svaki dan, i svaki put kad bi se slučajno vidjeli, popričali i prošetali. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi.

Kad je od drugih doznala da objavljuje pjesme, od Alekse je tražila primjerke Goluba i Nevena koje je redovito čitala i komentirala.

Aleksa Šantić kasnije se prisjetio kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu “Ako hoćeš”, samo za nju. Pjesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.

„Ako želiš da ti pjevam

Volim tu tihu noć,

Pusti svoju gustu kosu

Mirisna meka svila!”

No, spletom okolnosti, Aleksa Šantić nešto kasnije upoznaje Zorku Šolu iz Mostara, koja ga napušta i ostavlja slomljenog srca. Njegov nesretni ljubavni život inspirirao je njegovu ljubavnu poeziju.

Mnogi su mislili da je Šantić zaljubljen i u Eminu, kojoj je posvetio svoju poznatu pjesmu “Emina”, međutim, ona je imala samo jedanaest godina kada je pjesma objavljena.

Pjesma je nastala po narudžbi jednih beogradskih novina, a cilj je bio opisati Bošnjake s tog područja. Iako je riječ o ljubavnoj pjesmi, ona nije nastala iz ljubavi prema Emini.

U pjesmama srpskog i bosanskohercegovačkog književnika Aleksa Šantića stihovi često poprimaju tugaljivi ton, bez obzira na temu.

Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, neuspjeh života i njegova proganjanja. Sve nam to govori da se to radi u modernoj poeziji.

Spisateljica nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju, usamljenost i tugu, što se najbolje vidi u pjesmi „Predbadnjak“.

Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, trpljenja i žrtve, što najbolje možemo uočiti u pjesmama „O klasje“, „Kleb“, „Očevi moji“, „Pjesma podzemlje“, „Moja domovina“, „Ostani“. ovdje”, “Mi znamo sudbinu”.

“Emina” je prvi put objavljena 1902. godine u časopisu “Kolo”. Tek šest godina kasnije Aleksa Šantić je odlučio da je, izmijenjenu, uvrsti u knjigu “Pjesme”.

U zadnjoj verziji pjesma je ispala puno sažetija, ali i bolja nego u početnoj verziji. Pjesnik je izbacio mnoge slabe i nepotrebne dijelove, a stihovi su mnogo bolje obrađeni.

Preinake unesene u pjesmu govore o tome koliko je pjesnik odmakao u korištenju pjesničkoga instrumentarija, ali i koliko je izoštrio svijest o tome što točno pjesmom želi reći.

Aleksa Šantić biografija
Aleksa Šantić biografija

Emina – analiza pjesme

Emina je popularna pjesma koja se često pjeva u Bosni i Hercegovini, ali malo ljudi zna da je za riječi zaslužan pjesnik Aleksa Šantić. Iako je nastala po određenim pravilima i pravi je književni tekst, ipak je to narodna pjesma – sevdalinka.

U pjesmi se osjeća i čuje jezična aritmija, odnosno izmjenjuju se i sudaraju dva međusobno kontradiktorna glasa.

U prvoj strofi pjesme jezik je svečan i poetičan. Jedna rečenica unosi ravnotežu u pjesmu i obuhvaća četiri stiha. Sastoji se od turcizama koji su spojeni u rime.

Boravak u “hamanu” čini osobu ranjivom i erotski osjetljivom. Imam je opisan kao institucija koja u tišini stoji kao prepreka pjesnikovom ostvarenju njegove ljubavne čežnje. Ona je svojevrsni nevidljivi zid između pjesnika i djevojke. Uočimo rimu hammam-imam koja je zatvorila krug zasnovan na jedinstvu.

U prvoj verziji pjesma nije bila podijeljena na strofe, ali moramo reći da je bila važna jer prva i druga strofa dolaze u suprotan odnos.

Ispričane su različitim glasovima i na početku su nam odmah predstavljena dva suprotstavljena govora.

U prvoj strofi vidi se čist jezik, u ravnoteži. Pojačana je svečanom dikcijom, odnosno doza poetičnosti podignuta je na višu razinu.

Tako je riječ “aman” postala “haman”, čime je uklonjen prizvuk da je pjesmu izgovorio sam pjesnik. Isto tako, “Imam” je u originalnoj verziji pjesme bila “Abdul”, ali je na kraju postala “stara”. Ime je uklonjeno kako ne bi odvratilo pozornost od svečanosti. Također, pojačava se pridjev “stari”.

U konačnoj verziji posuđeni motivi Sevadlinke nestali su ili su svedeni na najmanju mjeru koja nije mogla ugroziti pjesmu.

Pjesma je u prvoj verziji dobila samostalnost kakvu prije nije imala. Sve današnje dorade dale su pjesmi čistoću i jedinstvo, koje nije imala.

U drugoj strofi stihovi mogu snažno djelovati na čitatelja zbog mješavine poetskog i prozaičnog govora.

„Ja, kako je pusto! imam toliko toga,
Ne bi se stidjela da je sa sultanom!
Još kad hoda i pomiče se ramenima…
Ni Hodgsonov dosje mi više neće pomoći!…”

Druga se strofa razlikuje od prve po tome što donosi isprekidan govor pun uzvika. Stihovi se više ne pjevaju kao u prvoj strofi. U drugoj strofi pjesnik nam govori kako da se oslobodimo pritiska emocija.

“Emina” se može okarakterizirati kao dvojezična, odnosno dvoglasna pjesma. U kasnijim prepravkama vidimo da pjesnik u drugoj strofi nije ništa promijenio, čak ni zarez. Očito je mislio da je cijela druga strofa potpuno pogođena.

Pridjev pusta javlja se dva puta, prilikom opisa Emine koja je pusta, a nakon toga i njenih pleća.

Pridjev nam u ovom slučaju ne govori ništa konkretno o djevojci, već nam govori što pjesnik osjeća u sebi, u svojoj duši. Priča nam o svojim osjećajima čežnje, iznenađenja, ali i čežnje i čuđenja koje je osjetio kada je ugledao djevojku.

U pjesmi nema pravog opisa djevojke, iz teksta ne saznajemo ništa. Znamo samo da njeni pokreti i njeno rame snažno djeluju na pjesnika, do te mjere da je opčinjen njome i njenom ljepotom.

Jedini detalj koji nam pjesnik daje u pjesmi jesu „guste pletenice“. Pletenice postaju glavni izvor događaja u pjesmi.

Ipak, pjesnik nas na kraju vodi do duhovnog i daje do znanja da ono što je u duši može nadživjeti vanjsku ljepotu.

Aleksa Šantić Bibliografija

  • “Pjesme”, Mostar (1891.)
  • “Pjesme”, Mostar (1895.)
  • “Pjesme”, Mostar (1901.)
  • “Pod maglom” Slika iz gornje Hercegovine, Beograd (1907.)
  • „Pjesme“, Mostar (1908.)
  • “Pod maglom” Slika iz Gornje Hercegovine, Mostar (1908.)
  • “Pjesme”, Beograd (1911.)
  • “Hasanaginica”,
  • Ljetopis Matice srpske (1911.)
  • “Na starim ognjištima”, Mostar (1913.)
  • “Na starim ognjištima”, Beograd (1914.)
  • “Pjesme”, Zagreb (1918.)
  • “Hasanaginica”, Beograd – Sarajevo (1919.)
  • “Na starim ognjištima”, Sarajevo (1920.)
  • “Pod maglom”, Beograd – Sarajevo (1920.)
  • “Pjesme”, Beograd (1924.)

Aleksa Šantić Prijevod:

  • “Lirski intermezzo”, Mostar (1897.)
  • “Lirski intermezzo”, Mostar (1898.)
  • “Iz jedne njemačke lirike”, Mostar (1910.)
  • “Lirski intermeco”, Beograd (1919.)
  • “Pesme roba”, Sarajevo (1919.)
  • “Viljem Tel”, Beograd (1922.)
  • “Iz Heineove lirike”, Mostar (1923.)

Preporučujemo za vas

neznase.ba

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima