Ne može biti mnogo međunarodnih samita na kojima se šef vlade drži podalje iz straha da će biti uhapšen zbog ratnih zločina, ali grupacija zemalja poznatih pod skraćenicom BRICS je to uspjela. Vladimir Putin će preskočiti sastanak Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike sljedećeg mjeseca u Johanesburgu jer bi ga domaćini, kao potpisnika Međunarodnog krivičnog suda, morali privesti po nalogu zbog ruskih aktivnosti u Ukrajini. Malo je vjerovatno da će mu nedostajati mnogo sadržaja politike. Osim dosta prkosne retorike protiv bogatog svijeta, jedna od glavnih tema biće jedva skrivena tenzija oko uloge Kine.
BRICS sada izgleda ozbiljno sa strean. Grupa poznata od strane ekonomista Goldman Sachsa 2001. godine kao marketinški alat, postala je politički entitet kada su četiri zemlje (Južna Afrika se pridružila kasnije) održale svoj prvi samit 2009. Dan Ciuriak, bivši zamjenik glavnog ekonomiste u kanadskom ministarstvu trgovine, a sada viši saradnik u istraživačkom centru za inovacije u međunarodnom upravljanju, napravio je informativni rad o ekonomskim osnovama BRICS-a. On napominje da je samo slučajni splet događaja u kasnim 1990-im i 2000-im učinio da grupa izgleda nejasno jednaka, čak i u težnji.
Dok je kineska jeftina proizvodnja imala koristi od ekonomskih reformi Deng Xiaopinga, Rusija i Brazil su izlazili iz ekonomskog haosa (Rusija nakon pada komunizma, Brazil od stabilizacije valute nakon 1994.) kako bi prevladali robni bum 2000-ih. Indija je imala nalet rasta nakon ekonomske liberalizacije koja je uslijedila nakon krize platnog bilansa 1990-91. Južna Afrika je podstaknuta krajem aparthejda 1994.
Ali tokom 2000-ih i 2010-ih, samo je Kina uspjela da se na bilo koji značajan način pomakne prema statusu bogatog svijeta usvajanjem tehnološkog napretka kako bi postala ekonomija zasnovana na znanju. Ostali su ostali zaglavljeni u modelima niskog rasta koji su pretjerano zavisni od roba, njihov politički aparat sputan raznim kombinacijama političke disfunkcije i korupcije.
Kineska ekonomija je sada konkurentna američkoj – veća je u smislu pariteta kupovne moći – a njena veličina i prihod finansiraju ratobornu vanjsku i vojnu politiku.
Ideja o novoj valuti BRICS-a, koju je posebno istakao brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, u suštini je fantazija: renminbi je jedina od pet međunarodnih valuta koja ima bilo kakvu značajnu ulogu u inostranstvu. Zemlje BRICS-a osnovale su relativno malu razvojnu banku, koja je do sada dala kredite od 32,8 milijardi dolara, dok je Kina vjerovatno bilateralno pozajmila oko milijardu dolara. Njena Inicijativa pojas i put ne samo da gradi infrastrukturu i digitalne projekte, već ima za cilj i trgovinsko i političko usklađivanje.
Ni podrška Kine drugim članicama BRICS-a nije baš bezuslovna. Čak i ostavljajući po strani svoje dugogodišnje vojno rivalstvo s Indijom, dok je Kina Putinu dala diplomatsko pokriće nakon invazije na Ukrajinu, Peking to zapravo naplaćuje kupovinom ruske nafte ispod cijene na svjetskom tržištu.
Geopolitički, Kina takođe debalansira klub. Nalazi se u ekonomskom, tehnološkom i strateškom rivalstvu sa SAD, dok ostale članice BRICS-a pokušavaju da ostanu u dobrim odnosima sa Briselom i Vašingtonom. Brazil želi pristup evropskim potrošačima finalizacijom trgovinskog sporazuma između EU i južnoameričkog bloka Mercosur; Indija je dio američkog Quad sigurnosnog saveza u Aziji i Pacifiku. Ako Peking pokuša da natjera ostale članice grupe da odustanu od strategije nesvrstanih i pridruže se kineskom taboru, pritisak na grupaciju će postati intenzivan.
Kina je prošle godine iznijela ideju o proširenju BRICS-a – Južna Afrika tvrdi da je više od 40 zemalja zainteresovano za pridruživanje bloku – ali druge postojeće članice, uključujući Brazil, izgledale su izrazito nevoljne. Ako uđu nacije koje su dužne Kini dužničkim vezama ili investicijama, BRICS će sve manje izgledati kao upravljačka grupa za svijet u nastajanju, a više kao klub obožavatelja hegemona.
Ako BRICS ostane grupa koja vrši pritisak ujedinjena ogorčenjem protiv prevladavanja američke moći kroz sankcije ili vojnu intervenciju, ona može biti kohezivna, ako ne i posebno konstruktivna. Ako grupa pokuša sama da vodi predstavu, njeni različiti ekonomski izgledi i strateški interesi će postati moćna centrifugalna sila. Kao što Ciuriak ističe, ako imate zbirku tržišta u nastajanju čija je ambicija da postanu napredne ekonomije, a samo najveća je na pravom putu, nemate kohezivni klub.
Sada je već uspostavljena mudrost reći da je grupacija BRICS prešla dug put otkako se prvi put okupila kao politička jedinica. Svakako, ima svoju retoriku i ambiciju. Nepovezana i neuravnotežena stvarnost nameće potrebu da se još više radi.
Autor: Alan Beattie, Financial Times
.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}
