U ovom članku objasnit ćemo i naći ćete odgovor na pitanje: “kako mozak pamti mirise”? Njuh je jedinstven…

među osjetilima jer ima izravnu vezu s područjima mozga odgovornima za emocije i pamćenje.

Sve počinje u nosu. Kada udišemo, molekule mirisa iz zraka vežu se za receptore u nosnoj sluznici.

Ljudi imaju oko 400 različitih olfaktornih receptora, što nam omogućuje razlikovanje više od trilijun mirisa!

Za razliku od vida, sluha ili dodira, čiji signali prolaze kroz talamus prije nego što stignu do korteksa (racionalnog dijela mozga), mirisni signali zaobilaze taj put i izravno dolaze do limbičkog sustava.

To objašnjava zašto mirisi često evociraju snažna, emocijama nabijena sjećanja, poput onih iz djetinjstva.

Proces počinje u nosnoj šupljini, gdje se molekule mirisa (odoransi) vežu za receptore u olfaktornom epitelu. Ti receptori šalju signale u olfaktorni bulbus (olfaktorni bulbus), strukturu koja obrađuje i organizira olfaktorne informacije.

Od olfaktornog bulbusa signali putuju do piriformnog korteksa (primarni olfaktorni korteks), gdje se prepoznaje miris. Informacije se zatim šire do ključnih područja limbičkog sustava:

Za vašu informaciju, limbički sustav je dio mozga odgovoran za emocije, pamćenje, instinktivne reakcije

Amigdala – obrađuje emocije i pridaje emocionalnu važnost mirisu.
Hipokampus – ključ za formiranje i pohranjivanje dugotrajnih sjećanja, posebice onih epizodnih (vezanih za osobna iskustva).

Ako je miris povezan s emocionalno značajnim događajem, hipokampus ga može “pohraniti” kao trajnu uspomenu.

Godinama kasnije, isti miris može aktivirati te neurone i oživjeti sjećanje s emocionalnim intenzitetom.

Ovaj učinak je poznat kao Fenomen Prousta (prema Marcelu Proustu, koji je u romanu opisao kako miris kolačića madeleine umočenog u čaj budi bujicu sjećanja iz djetinjstva

Neuroznanstvena istraživanja potvrđuju da mirisi pobuđuju emocionalna i autobiografska sjećanja bolje nego vizualni ili slušni podražaji, jer izravno aktiviraju amigdalu i hipokampus.

Istraživanja pokazuju da su sjećanja uzrokovana mirisima življa, emocionalno intenzivnija i teže ih je zaboraviti od slika (kojih pamtimo).

Razlog je jednostavan: vid i sluh prolaze kroz više moždanih “filtara”, dok mirisi idu izravno u emocionalni centar. Zato jedan jedini miris može izazvati radost, tugu ili nostalgiju bez ikakvog upozorenja.

Istraživanja pokazuju da su mirisna sjećanja otpornija na zaboravljanje i smetnje od ostalih.

Na primjer, gubitak osjeta mirisa (anosmija) čest je rani simptom neurodegenerativnih bolesti kao što su Alzheimerova i Parkinsonova bolest, jer su olfaktorni putevi među prvima pogođeni.

Ova jedinstvena veza je evolucijski korisna: mirisi su pomogli precima da prepoznaju hranu, opasnost ili partnere, a emocije su ojačale pamćenje tih iskustava.

Zaključno, mozak pamti mirise putem izravnih veza olfaktornog sustava s limbičkim područjima, što omogućuje brzo i emocionalno bogato pohranjivanje sjećanja. Ovo svojstvo čini osjetilo mirisa snažnim mostom između sadašnjosti i prošlosti.

Ako ste zainteresirani, možete pročitati zanimljivosti o mirisima na ovoj poveznici na našoj web stranici

Zato jedan miris može otvoriti vrata uspomena koje godinama nismo prizvali. Mirisi nisu samo osjetila – oni su okidači sjećanja, emocija i identiteta.

Sljedeći put kad osjetite poznati miris, zastanite na trenutak. Možda vam mozak samo priča priču iz prošlosti.

Izvor: Zanimobostidana.com