Namik Klino: Vatrogastvo, to se radi srcem

Namik Klino iz Sarajeva dobrovoljno se bavi vatrogastvom od djetinjstva do danas, kad je u penziji.

U Dobrovoljnom društvu Vratnik, među brojnim fotografijama na zidu, ima jedna crno-bijela i vidi se on kao sedmogodišnjak, stoji u redu ‘pod konac’ s vršnjacima ili nešto starijim uniformisanim dječacima, sve dobrovoljnim vatrogascima.

Prije nego što će nastati ta slika, jednog dana je kao sedmogodišnjak s Vratnika prolazio pored Društva i vidio neku djecu kako užurbano trče noseći u rukama kofe pune vode.

– Vidio sam ih kako u neku spravu sipaju vodu, pršću i skidaju mete. Bilo mi je interesantno, ušao sam i pitao šta rade; bilo je među njima i mojih školskih drugova iz prvog razreda. Rekli su mi da su to mali vatrogasci koji se pripremaju da jednom budu veliki (vatrogasci). Bilo mi je simpatično, pitao sam mogu li i ja s njima i tako sam postao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vratnik čiji sam član do dan-danas, u 65. godini, bez pauza – priča Klino o počecima sjećajući se ‘brentače’, sprave za vodu iz ove biografske crtice.

U dobrovoljnom vatrogastvu stekao je sve činove – od vatrogasca, mlađeg oficira, oficira, pa višeg oficira, a u ‘Titinoj Jugoslaviji’, kaže, završio visoku školu zaštite od požara, nakon posljednjeg rata u BiH položio još dvije ispitne godine i postao visokoobrazovani stručnjak u ovoj branši.

Osim odlikovanja iz ‘Titinog vremena’, dobio je orden EUFOR-a kao civilna osoba

Radeći tamo, frustriralo ga je, kaže, što u njegovom dobrovoljnom društvu nema ničega od visokih standarda  kakve sve više preuzimaju Evropa i ostali svijet.

– Kad je o tome riječ, imao sam problem ‘sa samim sobom’ jer radio po američkim standardima u vatrogastvu, naprednijim veoma od svih ostalih, a vraćao se u moje Društvo gdje nema ništa; te oscilacije su me jako frustrirale. Pokušavao sam preko vatrogasnog saveza da utičem na mijenjanje stvari, ali bile su to samo mikro promjene – priča Klino.

Kao veliki zagovornik, on apeluje da vatrogastvu sistemski bude vraćeno pripadajuće posebno mjesto jer sad je ‘pod Civilnom zaštitom’ a na zakon je čekano više od 15 godina.

Nažalost, Bosna i Hercegovina nije članica Svjetske vatrogasne organizacije, kaže Namik, pošto nema vlastiti krovni savez, samo entitetske, pa kantonalne itd.; dakle nema vertikalne komande u vatrogastvu iako je mora biti ‘gdje god je uniforma’.

– Na primjer, u mojoj općini, Civilna zaštita odgovara načelniku a ne Civilnoj zaštiti kantona, a kanton ne odgovara Federaciji i to sve znači da sad nema prave organizovanosti, ne postoji – govori rezignirano i podsjeća da su još u vrijeme Austrougarske, i Bosna i Hrvatska i Slovenija baštinile istu tradiciju i taktiku, kasnije jugoslovensku taktiku i u organizaciji ljudstva i gašenju požara. 

– Međutim, poslije ovog rata, mi smo zamrli – kaže Namik Klino napominjući da  je stanje takvo iako dobrovoljni vatrogasac ne košta puno za razliku od  profesionalnog.

“Vatrogastvo – to je adrenalin” – kaže Klino

– Kad dođem na požarište pa ugledam buktinju i dim do neba, prvo što pomislim – dragi Bože, kako sad…ali onda ojača adrenalin a istrenirani ste već kako da ga kontrolišete.  Ne mogu vam objasniti koliko vam prethodno nakupljene negativne energije nestane kad ugasite požar… ne mogu opisati….to je ko neka terapija, ne znam…. to se radi srcem, ne može drukčije. Znate, nije lako otići u vatru, ali ne poznajem starijeg vatrogasca da je napustio nego više fizički nije mogao više u taj posao – rekao je Namik smijući se u tom trenutku očima.

Ovaj prekaljeni borac podsjeća da se vatrogasac ne hrva samo s požarima, od njega vape za pomoć i u mnogim drugim, mogućim i nemogućim opasnostima – u izvlačenju povrijeđenih iz smrskanih auta u saobraćajnim nesrećama i raznim drugim nedaćama.  

Namik Klino, penzioner, činom viši vatrogasni oficir prve klase, pokazuje crno-bijelu fotografiju punu patine iz doba njegovog dječaštva na Vratniku: stoji u stavu ‘mirno’ u uniformi, ‘pod konac’ u redu s vršnjacima, dobrovoljnim vatrogascima.   

Sjećanje na požar na zgradi glavne pošte u ratu

Bilo bi nepregledno ispisivati sve njegove borbe s vatrom od tada, priznanja i ordenje. Na molbu da se ipak prisjeti neke naročito zahtjevne situacije, on skromno ispriča o gašenju vatre na zgradi glavne pošte u Sarajevu kad je gorjela u ratu i kad su on i drugi spasioci “sasijecali” vatru u želji da plameni jezici ne zahvate i druge objekte, a njemu baš tada prekinut dotok zraka zbog greške u aparatu za disanje. Panika! Kako je izašao iz te neprilike, ne zna ni sam.

U garaži Dobrovoljnog društva “Vratnik” danas je i vozilo specijalizovano za gašenje požara u uskim ulicama, sokacima i ćoškovima gdje ne mogu doprijeti kabasta kola. Sistem unutar vozila sam je osmislio.

Ovaj prekaljeni borac želi da vatrogastvu sistematski bude vraćeno izgubljeno mjesto. Zaštita od požara nije samo na vatrogascima, to je kompleksan sistem – od preventive, institucija, do odgovornosti svih nas jer iz njegovog iskustva i prema široj statistici, od sto požara, trideset posto je podmetnuto.

www.tvsa.ba

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima