Piše Armin Zeba
više od 60 miliona KM iznosi godišnji trošak bolovanja u FBiH
6 sedmica je period punog plaćanja od poslodavca u Njemačkoj
70% plate je minimalna naknada u Nizozemskoj
2,2 sedmice bolovanja u prosjeku u Švicarskoj
Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), prosječan evropski radnik na bolovanju godišnje provede ukupno 2,6 sedmica. Pomalo iznenađujuće, najopušteniji po tom pitanju su Skandinavci, konkretnije Finci i Norvežani, koji godišnje u prosjeku “odboluju” po čak pet, odnosno 5,9 sedmica. Još neočekivanija je radna disciplina Italijana, koji s posla zbog bolesti ne izostaju ni punih sedam dana godišnje, čime više nego dvostruko nadmašuju čak i Švicarce, čiji prosjek iznosi 2,2 sedmice. U regionalnim okvirima, prilično iznenađujući su i pokazatelji prema kojima su radnici u Sloveniji (4,7 sedmica) gotovo dvostruko skloniji bolovanjima od svojih hrvatskih kolega (2,4 sedmice).
Evropska praksa
Istraživanja Evropskog fonda za poboljšanje životnih i radnih uslova (Eurofound), pak, pokazuju da su najveće stope bolovanja u sektorima Zdravstvo i socijalna zaštita, Obrazovanje te Javna uprava i javne službe, dok su najniže među menadžerima i IT stručnjacima.
Mada ne postoje objedinjeni statistički pokazatelji o gubicima uzrokovanim bolovanjima, procjene govore da radna odsutnost zbog bolesti i smanjena produktivnost koštaju evropske ekonomije na stotine milijardi eura godišnje, a u većini zemalja ukupan trošak bolovanja kreće se između jednog i tri procenta bruto društvenog proizvoda (BDP).Pritom, samo gubici uzrokovani smanjenjem produktivnosti uslijed bolovanja povezanih s mentalnim poremećajima procjenjuju se na više od 140 milijardi eura godišnje.
Najčešći model podnošenja troškova bolovanja je kombinacija terećenja poslodavca i države, na način da prvih nekoliko dana ili sedmica bolovanja plaća poslodavac, a potom ta obaveza prelazi na fond zdravstvenog ili socijalnog osiguranja. U suštini, postoje tri osnovna evropska modela, od kojih je za radnike ubjedljivo najpovoljniji nizozemski, po kojem su poslodavci zakonski obavezni svom uposleniku isplaćivati najmanje 70 posto plate tokom čak dvije godine bolovanja, pri čemu mnogi kolektivni ugovori za prvu godinu propisuju isplatu pune plate. Tek nakon isteka tog perioda, aktiviraju se dugoročne invalidske naknade, koje plaća država. Osnovni argument pobornika tog za poslodavce izuzetno nepovoljnog rješenja glasi da se oni njime “snažno motiviraju da ulažu u prevenciju bolesti, zaštitu na radu i brzi povratak zaposlenika na posao”!?
Već spomenuti koncept podijeljene odgovornosti, pak, razlikuje se uglavnom samo po dužini perioda nakon kojeg troškove bolovanja preuzima država – u Njemačkoj, na primjer, poslodavac isplaćuje punu platu tokom prvih šest sedmica bolovanja, nakon čega zdravstveno osiguranje isplaćuje takozvani Krankengeld, koji obično iznosi oko 70 posto bruto plate (najviše 90 posto neto plate) i to do 78 sedmica za istu bolest. U Švedskoj, s druge strane, prvi dan bolovanja nije plaćen, od 2. do 14. dana naknadu u visini 80 posto plate isplaćuje poslodavac, a od 15. dana nadalje trošak preuzima državna agencija za socijalno osiguranje, dok u Poljskoj prva 33 dana bolovanja (14 za radnike starije od 50 godina) poslodavac plaća 80-postotnu naknadu, a potom to postaje obaveza državnog zavoda za socijalno osiguranje…
U Evropi su “najopušteniji” Finci i Norvežani, koji godišnje u prosjeku “odboluju” po čak pet, odnosno 5,9 sedmica, dok Italijani s posla zbog bolesti ne izostaju ni punih sedam dana godišnje
Treći model, karakterističan za države poput Francuske ili Španije, podrazumijeva da sistem socijalnog osiguranja vrlo rano preuzima glavni teret finansiranja bolovanja, dok poslodavci često samo doplaćuju razliku do pune plate, ako je to predviđeno zakonom ili kolektivnim ugovorom. Konkretno u Francuskoj, prva tri dana bolovanja su uglavnom neplaćena, potom država isplaćuje osnovnu naknadu u visini 50 posto prosječne bruto plate, a poslodavac doplaćuje dodatni iznos, koji zavisi od sektora, radnog staža i kolektivnog ugovora.
U skladu sa navedenom evropskom praksom te procjenama o 25 dana bolovanja godišnje po radniku u FBiH, baziranim na podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH o evidentiranih blizu dva miliona dana bolovanja dužih od 42 dana godišnje, plaćenih više od 60 miliona KM, ali i indicijama da se mehanizam bolovanja sve masovnije zloupotrebljava, federalni poslodavci inicirali su izmjene i dopune, odnosno izradu potpuno novog entitetskog Zakona o zdravstvenom osiguranju, s prvenstvenim ciljem značajnog skraćivanja trenutno 42-dnevnog roka za prebacivanje troškova bolovanja na državu.
Stav poslodavaca
“Mi nikada nismo tražili da se trošak bolovanja u potpunosti prebaci na državu, nego smo predlagali pravedniju podjelu tih troškova između vlasti i poslodavaca kroz smanjenje dana bolovanja na teret poslodavaca.
Odredba o 42 dana bolovanja na teret poslodavaca u FBiH je najveće opterećenje u poređenju sa širim okruženjem. To direktno utiče na konkurentnost i dio je prijedloga poslodavaca prema vlastima s ciljem poboljšanja poslovnog okruženja u svim granama poslovanja”, objašnjava za naš magazin Nihad Imširović, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH.
ističe Imširović
On pritom na novinarsku opasku da su zloupotrebe bolovanja masovna pojava isključivo u javnom sektoru, a u privatnom svojevrstan raritet, odgovara konstatacijom da je taj dio pitanja “direktna potvrda velikih zloupotreba bolovanja”, ali i netačan, jer “u privatnom sektoru ovaj institut se koristi podjednako kao i u javnom i, prema podacima nadležnih institucija, povećava se u čitavoj Federaciji BiH”.
Odredba o 42 dana bolovanja na teret poslodavaca u FBiH je najveće opterećenje u poređenju sa širim okruženjem, što direktno utiče na konkurentnost, upozoravaju federalni poslodavci
“Dodatno, ako znamo da se funkcioniranje javnog sektora u najvećem dijelu finansira od strane realnog, onda bi nam trebalo biti jasno da je poslodavac u realnom sektoru opterećen zloupotrebama bolovanja i u privatnom, ali i u javnom sektoru”, potcrtava Imširović.
Međutim, na pitanja o koliko-toliko egzaktnim pokazateljima o obimu zloupotreba bolovanja, djelatnostima u kojima je taj problem najizraženiji te procjenama o visini finansijskih gubitaka koje federalna privreda godišnje trpi zbog sumnjivih bolovanja, Imširović ne nudi ni najmanje konkretne odgovore.
“Izjave i stavovi o zloupotrebi bolovanja dolaze od strane sva tri socijalna partnera – predstavnika poslodavaca i kompanija, resornih ministarstava FBiH i kantona, ali i predstavnika sindikata. U realnom sektoru zloupotrebe bolovanja javljaju se praktično u svim granama.
Nažalost, mi u Udruženju ne možemo odgovarati na pitanje o gubicima, jer ne raspolažemo takvim podacima. Također, skrećemo pažnju da Udruženje nije nadležno za razdvajanje stvarnih bolovanja i onih koja se, nažalost, zloupotrebljavaju.
Upravo iz tih razloga Ekonomsko-socijalno vijeće i jeste pokrenulo rješavanje tih pitanja. Imamo pokazatelje iz kompanija u realnom sektoru koji su radili internu analizu i čiji rezultati pokazuju nekontrolisana i ekstremno povećana bolovanja u FBiH. S druge strane, poslodavci i ministri u javnom sektoru upozoravaju na eskalaciju ove pojave”, kaže s tim u vezi Imširović.
Na molbu da pojasni optužbe iz redova poslodavaca da u zloupotrebama bolovanja učestvuju i zdravstveni radnici, on podsjeća da je Upravni odbor Udruženja više puta raspravljao o tom pitanju te “kao dio ukupnih ciljeva na jačanju poslovnog okruženja, smanjenja troškova poslovanja i jačanja konkurentnosti, u saradnji sa resornim Ministarstvom zdravstva FBiH pokrenute su aktivnosti na njegovom rješavanju”.
“To držimo kao redovan posao nadležnih institucija, a čak su i sindikati u više navrata potvrdili da žele razdvojiti radnike od neradnika, tako da su svi socijalni partneri veoma zainteresirani za unapređenje stanja po tom pitanju”, rezimira Imširović.
S druge strane, iz Ljekarske komore FBiH navedene prozivke komentiraju porukom da “pitanje eventualnih zloupotreba bolovanja mora se posmatrati odgovorno, bez generalizacija i optuživanja cijele ljekarske profesije”.
Podjela odgovornosti
“Razumijemo interes poslodavaca i javnosti za konkretan rad ljekara kada je u pitanju ova oblast zdravstvene zaštite, budući da ljekar donosi formalnu odluku u vezi privremene spriječenosti za rad.
Ipak, ako postoje pojedinačni slučajevi zloupotreba, oni trebaju biti predmet nadzora i postupanja nadležnih institucija. Međutim, ne možemo prihvatiti generalizirane tvrdnje da ljekari direktno učestvuju u zloupotrebama bolovanja, jer za takve ocjene moraju postojati jasni dokazi.
Ukoliko postoje, takvi slučajevi su izuzetno rijetki i trebaju biti predmet krivičnog postupka, čemu se nada i Komora”, ističe u izjavi za Business Magazine dr. Rifat Rijad Zaid, predsjednik Ljekarske komore FBiH.
Na pitanje o njegovim vlastitim saznanjima o rasprostranjenosti prakse lažiranja ljekarskih nalaza, Zaid potcrtava da “ljekar prilikom odlučivanja o privremenoj spriječenosti za rad postupa u skladu sa medicinskom strukom, važećim propisima i informacijama koje su mu dostupne u trenutku pregleda pacijenta, a naknadne sumnje da je bolovanje eventualno zloupotrijebljeno ne znače automatski da je ljekar postupio nestručno ili neprofesionalno”.
Pitanje eventualnih zloupotreba bolovanja mora se posmatrati odgovorno, bez generalizacija i optuživanja cijele ljekarske profesije, upozoravaju iz Ljekarske komore FBiH
“Također, važno je naglasiti da odgovornost za eventualne zloupotrebe ne može biti isključivo na ljekaru.
U sistemu učestvuje više aktera – pacijent, koji daje podatke o svom zdravstvenom stanju i koji treba biti najodgovorniji ako ljekara dovodi u zabludu, nadležne komisije, zdravstvene ustanove, zavodi zdravstvenog osiguranja i drugi kontrolni mehanizmi predviđeni propisima. Početna odluka je svakako isključivo ljekarska, ali se kontrolni mehanizmi moraju dodatno usavršiti, a procesi kontrole pojednostaviti.
Smatramo da cilj svake reforme bolovanja mora biti smanjenje pritiska na ljekare u pogledu konačnih odluka, koje moraju biti definisane sistemski, kroz zakonska rješenja”, ukazuje Zaid.
Koje dijagnoze su ustvari “najpodobnije” za zloupotrebu bolovanja, posebno imajući u vidu da duža odsustva s posla podrazumijevaju komisijske preglede, nepoznanica je, komentirajući koju se Zaid posebno osvrće na laičku pretpostavku da su psihički problemi “najklizaviji” teren te vrste, upozoravajući da “kada je riječ o dijagnozama koje se u javnosti često dovode u vezu sa mogućim zloupotrebama, nije primjereno izdvajati pojedine bolesti ili grupe pacijenata bez relevantnih stručnih analiza i zvaničnih podataka, a posebno je važno izbjeći stigmatizaciju osoba koje boluju od psihičkih poremećaja, budući da se radi o stvarnim zdravstvenim stanjima koja zahtijevaju stručnu dijagnostiku i liječenje”.
“Smatramo da je potrebno dalje unapređivati sistem kontrole bolovanja, ali i osigurati veću institucionalnu podršku ljekarima koji se u svakodnevnom radu često suočavaju sa značajnim pritiscima prilikom donošenja odluka o privremenoj spriječenosti za rad. To smatramo najvažnijim dijelom reforme Zakona o radu kada je u pitanju privremena spriječenost za rad, jer samo takav pristup može doprinijeti smanjenju eventualnih zloupotreba i očuvanju povjerenja u zdravstveni i socijalni sistem”, zaključuje Zaid.
Hoće li i u kojoj mjeri tokom najavljene revizije propisa koji uređuju oblast bolovanja biti uvaženi i navedeni ljekarski stavovi za sada je neizvjesno, tim prije što Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike, fokusiran lovom na vještice u obliku obračuna sa “državnim neprijateljima” prijavljenim na biroima za zapošljavanje, kojima je spočitao čak 29 različitih prava koja crpe od države na osnovu statusa nezaposlenih osoba, svoje vizije reformi u sektorima u njegovoj nadležnosti plasira isključivo putem medija i novinara sa platnog spiska aktuelnog saziva Vlade FBiH. Koji model zakonskog tretiranja bolovanja bi bio najprihvatljiviji za radnike također je misterija, jer predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Samir Kurtović također eskivira izjašnjavanje o toj temi, vješto balansirajući između te i funkcije čelnika Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u FBiH, koji su, ma koliko to poslodavci negirali, svojevrsna zaštićena vrsta na koju se odnosi apsolutna većina bolovanja, a pogotovo onih upitne osnovanosti…
Potencijal za rast plata
Jedan od argumenata poslodavaca glasi da bi eliminacija ili barem smanjenje zloupotrebe bolovanja “omogućilo veća primanja uposlenika koji poslove obavljaju na korektan način”, što zvuči sasvim logično, ali mi budi skepsu radnika prema realnosti takvog efekta, zasnovanu na činjenici da plate nisu porasle čak ni uslijed smanjenja doprinosa.
“Svako smanjenje troškova poslovanja otvara mogućnost poslodavcima da dio ostvarenih prihoda usmjeri u pravcu podizanja standarda radnika. Značajan broj poslodavaca uradio je to i nakon prve faze smanjenja doprinosa, ali moramo se podsjetiti da se radi samo o prvoj fazi, da je proces zaustavljen u čekanju pokretanja i analize efekata fiskalizacije i boljeg punjenja budžeta.
Smanjenje doprinosa bio je samo odgovor na prethodno podizanje minimalne plaće za više od 60 posto i time povećanje troškova poslovanja u pravnim subjektima”, ukazuje Imširović na ključnu razliku između dvije usporedne situacije.
Objava Kako privredu i državu zaštiti od lažnih bolovanja pojavila se prvi puta na Business Magazine.
