Endrju Karnegi je još prije 137 godina upozorio da milijarder koji bogatstvo ne podijeli za života nije ostavio nasljeđe, već doživio moralni neuspjeh. Danas, dok Voren Bafet pokušava da donira novac brže nego što njegova imovina raste, Bil Gejts ubrzava gašenje fondacije, a Piter Til nagovara bogataše da povuku obećanja o darivanju, Karnegijeva poruka ponovo zvuči kao upozorenje.
„Čovjek koji umre bogat, umire osramoćen.“
Najpoznatija rečenica američkog industrijalca i filantropa Endrjua Karnegija nije bila savjet bogatima. Bila je prijetnja njihovoj reputaciji.
Karnegi je 1889. godine tvrdio da milijarderi – ili tadašnji milioneri – moraju sami podijeliti višak bogatstva, pod sopstvenim uslovima i dok još mogu da vide rezultate svojih odluka. U suprotnom će o njihovom novcu odlučivati nasljednici, profesionalni upravnici, država ili javnost.
Više od vijeka kasnije, njegova ideja dobija novo značenje. Bogatstvo je ponovo koncentrisano u rukama malog broja ljudi, dok se savremena filantropija sve češće svodi na obećanja, fondacije i donacije koje ne uspijevaju da sustignu rast milijarderskih portfelja, piše Fortune.
Bogati nijesu vlasnici, već privremeni upravnici
U eseju „Jevanđelje bogatstva“ iz 1889. godine Karnegi je tvrdio da bogati nijesu apsolutni vlasnici svojih velikih imetaka, već njihovi privremeni upravnici.
Po njegovom mišljenju, postoje samo tri načina da se raspolaže viškom bogatstva: ostaviti ga nasljednicima, testamentom namijeniti budućim javnim potrebama ili ga podijeliti tokom života.
Prve dvije mogućnosti smatrao je lošim. Nasljednici mogu rasuti bogatstvo, dok fondacije i birokratije nakon smrti donatora mogu potpuno drugačije tumačiti njegove namjere.
Najbolja opcija, smatrao je Karnegi, bila je da bogati sami usmjere novac u projekte od javnog interesa, prate njihove rezultate i ispravljaju greške dok su još živi.
Njegova filozofija danas je ponovo aktuelna. Najbogatijih 0,1 odsto američkih domaćinstava u prvom kvartalu 2026. kontrolisalo je 14,4 odsto ukupnog bogatstva u SAD, što je rekord od početka mjerenja Federalnih rezervi 1989. godine, pokazuju podaci FRED-a.
Ekonomisti Emanuel Saez i Gabrijel Zekmen, koristeći drugačiju metodologiju zasnovanu na poreskim podacima, procijenili su da je najbogatijih 0,1 odsto još 2012. posjedovalo oko 22 odsto američkog bogatstva – gotovo kao pred Veliku depresiju. Te dvije procjene nijesu direktno uporedive, ali obje pokazuju isti trend: bogatstvo se sve snažnije koncentriše na samom vrhu.
Karnegi nije ostao samo na riječima
Karnegi je sopstvenu filozofiju uglavnom sproveo u djelo. Tokom posljednjih 18 godina života podijelio je oko 350 miliona dolara, odnosno približno 90 odsto svog bogatstva.
On i institucija koju je osnovao finansirali su izgradnju 2.509 javnih biblioteka širom svijeta, od kojih 1.681 u Sjedinjenim Američkim Državama. Za biblioteke je izdvojeno oko 56 miliona tadašnjih dolara, prema podacima njegove fondacije Andrew Carnegie Foundation.
Njegov novac pomogao je i osnivanje Carnegie Halla, Carnegie Mellon Universityja i brojnih obrazovnih, naučnih i kulturnih institucija.
Karnegi nije odbacivao fondacije kao takve – osnovao ih je nekoliko. Razlika je bila u tome što ih je stvarao i usmjeravao za života, umjesto da potomcima ostavi da nakon njegove smrti pogađaju šta je želio.
Koliko je zapravo bio bogat zavisi od načina obračuna. Prosto prilagođavanje inflaciji vrijednost njegove imovine podiže na oko 6,8 milijardi današnjih dolara. Međutim, ako se bogatstvo posmatra u odnosu na veličinu tadašnje američke ekonomije, pojedine procjene koje navodi Fortune idu i do 500 milijardi dolara.
U tom slučaju, poklanjanje 90 odsto imovine predstavljalo bi filantropski poduhvat veći od bilo kojeg koji danas sprovode najpoznatiji milijarderi.
Giving Pledge traži polovinu, Karnegi je tražio gotovo sve
Bil Gejts i Voren Bafet javno su govorili da ih je „Jevanđelje bogatstva“ inspirisalo da 2010. pokrenu zavjet “Giving Pledge”. Riječ je o obećanju kojim se najbogatiji ljudi obavezuju da će većinu imovine dati u dobrotvorne svrhe – tokom života ili testamentom. Inicijativa danas okuplja više od 250 donatora iz 30 država, prema zvaničnim podacima Giving Pledgea.
Međutim, između Karnegijevog modela i Giving Pledgea postoje dvije velike razlike.
Prva je količina. Giving Pledge traži najmanje polovinu bogatstva, dok je Karnegi smatrao da bi gotovo sav višak trebalo vratiti društvu.
Druga je rok. Karnegi je insistirao na podjeli novca za života, dok Giving Pledge dozvoljava testamentarne donacije i prenošenje novca u fondacije koje mogu postojati decenijama.
Izvještaj američkog Instituta za političke studije iz 2025. dodatno je otvorio pitanje djelotvornosti inicijative. Tri četvrtine prvobitnih američkih potpisnika koji su još živi i dalje su milijarderi, dok je samo osam od 22 preminula potpisnika u potpunosti ispunilo obećanje, navodi se u analizi Giving Pledge at 15.
Gejts pokušava da približi fondaciju Karnegijevom modelu
Gates Foundation predstavlja upravo onu vrstu profesionalno upravljane strukture prema kojoj bi Karnegi vjerovatno bio skeptičan – naročito ako bi nastavila da donosi velike odluke dugo nakon smrti osnivača.
Gejts je, međutim, 2025. napravio važan zaokret. Odlučeno je da fondacija do kraja 2045. potroši više od 200 milijardi dolara i potom bude ugašena. U taj iznos biće uključena njena sadašnja imovina i gotovo cjelokupno preostalo lično bogatstvo Bila Gejtsa, navodi fondacija.
Time se njegov model približio Karnegijevoj ideji: novac treba potrošiti u određenom roku, a ne trajno zaključati u instituciji koja će postojati generacijama.
Ipak, ostaje razlika u neposrednoj kontroli. Karnegi je želio da donator lično vidi šta djeluje, šta ne djeluje i gdje novac treba preusmjeriti.
Bafetova trka protiv sopstvenog bogatstva
Voren Bafet je od 2006. donirao više od 60 milijardi dolara, što ga čini jednim od najvećih filantropa u istoriji.
Ali pojavio se paradoks: vrijednost njegovih akcija Berkshire Hathawaya rasla je toliko brzo da ni donacije vrijedne milijarde nijesu bile dovoljne da značajnije smanje njegovo bogatstvo.
Bafet je zato u julu 2026. postavio čvršći rok. Njegov cilj je da se do 31. decembra 2034. raspolaže svim preostalim akcijama Berkshire Hathawaya, koje će biti usmjerene fondacijama povezanim sa njegovom porodicom, saopštila je kompanija.
Sličan problem ima Mekenzi Skot. Ona je od 2019. podijelila oko 26,3 milijarde dolara, uključujući rekordnih 7,1 milijardu samo tokom 2025. godine. Ipak, snažan rast Amazonovih akcija dugo je ublažavao pad njenog bogatstva.
To je zamka savremene filantropije: milijarderi mogu poklanjati ogromne iznose, a da njihova ukupna imovina gotovo ne opada. Što duže čekaju, rast vrijednosti akcija povećava iznos koji moraju donirati da bi zaista postali manje bogati.
Karnegi je upravo takvu situaciju pokušao da izbjegne. Njegovo pravilo bilo je jednostavno – ne čekati da bogatstvo postane toliko veliko da ga više nije moguće podijeliti.
Piter Til odbacuje pritisak na milijardere
Piter Til predstavlja najoštriji savremeni izazov filozofiji Giving Pledgea.
On ne odbacuje nužno svaki oblik filantropije, ali se snažno protivi ideji kolektivnog obećanja i javnog pritiska na milijardere. Giving Pledge je nazvao „lažnim klubom bumera povezanim s Epstinom“, a bogate potpisnike nagovarao da povuku svoja obećanja.
Til je, prema izvještajima, privatno razgovarao sa desetak potpisnika i pokušao da ubijedi i Ilona Maska da napusti inicijativu.
Njegova računica suprotna je Karnegijevoj. Dok je Karnegi smatrao da će milijarder biti osramoćen ako umre bogat, Til sugeriše da upravo davanje novca pod javnim pritiskom može ugroziti autonomiju donatora i način na koji će njegova poslovna zaostavština biti zapamćena.
Obećanje se može povući, izgrađena biblioteka ne može
Najveća snaga Karnegijevog modela nije bila samo u količini podijeljenog novca, već u njegovoj nepovratnosti.
Biblioteka izgrađena 1903. godine ne može se vratiti u porodični fond, nasljednici je ne mogu pretvoriti u akcije, a potpis na obećanju ne može biti povučen. Novac je već pretvoren u javno dobro.
Današnji milijarderi mogu obećati polovinu bogatstva, prenijeti akcije u fondaciju ili ostaviti instrukcije nasljednicima. Ali dok novac zaista ne napusti njihov sistem kontrole i ne stigne do društva, odluka nije završena.
Karnegi je to razumio prije više od jednog vijeka. Sramota, prema njegovoj logici, nije samo umrijeti bogat.
Sramota je umrijeti, a odluku o tome šta će biti sa bogatstvom i dalje ostaviti nedonesenom.
.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}
