Ljetos je slika bosonoge djevojke na ulicama Sarajeva postala viralna na društvenim mrežama. Ta djevojka je bila Suada Redžić.

Padala je kiša, Suada je odlučila prošetati bosonoga. Društvene mreže su bile prepune priča o djevojci koja je uradila nešto što drugi možda žele, ali iz raznih razloga neće ili ne mogu.

Ona je samo htjela da se pokvasi i prošeta bosonoga.

Suada je podijelila svoju priču za “Dnevni avaz”.

Ništa čudno

– Nisam sigurna da li su ovi stihovi ili čiji su, ali neko je jednom napisao: “Kada bih mogao ponovo proživjeti svoj život, boso bih hodao od proljeća do kasne jeseni.” Ja često hodam bosonoga i bez kiše. Kisnem bez obzira jer sam zaboravila sve svoje kišobrane i na kraju sam odustala od njih – rekla je Redžić na početku razgovora.

Fotografije koje je napravio fotoreporter portala Radio Sarajevo su postale popularne na svim medijima.

Suada Redžić: U posljednje vrijeme šalim se kako sam u velikoj svađi s poezijom. Ustupljena fotografija.

– Toga dana sam odbila kolegice s fakulteta koje su me zvale na kafu, rekavši im da moram pokisnuti. Jedna kolegica mi je rekla da se i njoj kisne, ali da joj se živi jer grmi. Prije nego smo se rastale, rekla mi je da se slikam kad se pokisnem. Kad je kiša počela jako padati, dobila sam ideju da prošetam bosonoga jer su ulice bile mokre. Ostatak vremena sam provodila u svojim mislima. Nisam očekivala reakcije, za mene je sve bilo normalno. Mislim da su reakcije javnosti bile samo zbog fotografije, i nemaju veze sa mnom. Fotografija je zanimljiva, ali bi mi bila draža da se ne prepoznajem na njoj. Ipak je bila korisna jer nisam morala objašnjavati kolegici zašto se nisam slikala nakon što sam se pokisla – dodala je Redžić.

Sarajevo je poseban grad.

– Sarajevo i ja imamo poseban odnos, zasnovan na mojoj sarajevskoj samoći. Sarajevo je takvo mjesto gdje svako gradi autentičnu vezu sa svakim. Ne znam kuda me vodi, vidjet ću da li će me zadržati ili ću jednog jutra biti negdje drugdje. Sandžak je mjesto gdje nikad nisam sama. Na početku mog života u Sarajevu bila sam potpuno sama. Sarajevo mi je posebno mjesto, iako su trenuci samoće u studentskom domu bili teški – izjavila je Redžić.

Fotografija portala Radio Sarajevo. Radio Sarajevo.

Zanimalo nas je zašto se odlučila za arhitekturu, iako je tako bliska poeziji i umjetnosti.

– Od drugog razreda srednje škole planiram studirati arhitekturu u Sarajevu. Arhitektura je polje gdje se spajaju moja interesovanja u umjetnosti, poeziji i tehničkom razmišljanju. Arhitektura balansira između umjetnosti i tehnike, baš kao što čovjek balansira između srca i razuma. Arhitektura je za mene način života. Možda pokušavam definisati život kao izvedbeni projekat u kojem se sve mora proračunati. Ipak, život nas često iznenadi i pokaže da se ne može planirati. Samo se prilagodimo i prihvatimo što nam se desi. Život je ono što se dešava dok mi pravimo planove – rekla je Redžić.

Zanimljiva želja

I dok mnogi žele ostati vječno mladi, Suada jedva čeka napuniti 40 godina.

– Četrdesete godine mi izgledaju kao vrijeme kada se divlja mladost smiri, kada se osjećamo stabilnije. Često maštam o budućoj kući s velikim prozorima koji gledaju na grad, uz kafu u jutru, zadovoljna svojim uspjesima i porazima – rekla je Redžić.

U slobodno vrijeme piše.

– Pišem koliko moram, više se bavim prozom nego poezijom. Razmišljala sam o objavljivanju zbirke poezije koju sam pisala posljednjih godina. Možda je pokušam izdati. Pišem svoju priču, a svako je interpretira na svoj način – zaključila je Redžić.

Svakome treba vikendica bez signala

– Svi trebamo mjesto gdje možemo biti sami sa sobom, bez očekivanja drugih. Vikendica bez signala, gdje možemo pronaći pravu sebe – rekla je Redžić.

Sloboda i vjera su za mene povezane. Kad se prepustimo Gospodaru, oslobađamo se svih drugih robovanja – zaključila je Suada Redžić.

Objava “Sjećate li se ‘pokisle djevojke’? Ovo je priča o Suadi: ‘Sve svoje kišobrane sam izgubila'” prvi put se pojavila na PressMedia.

Izvor: ( pressmediabih.com / Znamo.ba )