Obožavao sam one slatke žvake, mama mi je rekla: “Čekaj me tu, idem da ti ih kupim, brzo se vraćam”. A onda je otišla i nikad se više nije vratila. Ja sam ostao sam i čekao sam je… Čekao sam je mjesecima dok nisam shvatio da zaista neće doći”.

Ovim riječima, teškim i bolnim, M.P. (47) (puno ime poznato redakciji), rođen u Pirotu, za Telegraf.rs opisuje trenutak kada ga je majka ostavila na vratima doma za nezbrinutu djecu “Drinka Pavlović” u Nišu krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.

Dom je osnovan 1984. godine u Nišu i u njemu su živjela deca iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Tada nisu znali ko je Srbin, a ko Hrvat, ko je pravoslavac, a ko musliman. Svi su imali istu sudbinu – odrastanje među nepoznatim zidovima često ne znajući ko su zapravo, čiji su, i zašto imaju takav život. Svi su različiti, a put i sudbina su im isti – osuđeni da, iako po rođenju to nisu, sada budu velika porodica.

On je dospio tamo među prvima i to na prevaru, što je teško prihvatao, a onda znajući da nije jedino dijete koje je doživjelo takvu sudbinu, morao je da se pomiri sa tim. Na vratima doma ostavljali su i uplakane bebe. Neko je imao samo jednog roditelja, a nekog je dotukla činjenica da je napušten i od oca i od majke, a neko nije ni znao ko su mu roditelji.

– Baš tu ispred doma stajao je autobus koji je saobraćao na liniji Bubanj – Donja Vrežina. Bio sam na hodniku mjesecima i čekao sam je sve dok mojoj vaspitačici nije prekipjelo u jednom trenutku i tad mi je rekla: “Nemoj da čekaš, majka ti neće doći, otišla je u Hrvatsku. Znaš tog i tog, e ona je kod njega otišla, zato te je i ostavila”. Kasnije sam saznao da je imao ženu i porodicu, ali ne krivim njega, da ona to nije željela on ništ…
Izvor: ( pressmediabih.com / Znamo.ba )