Blog Stranica 2

Psihologija navijanja: Kako nas uspjesi reprezentacije liječe od svakodnevnih briga i spuštaju naše emocionalne maske

0

Svjedoci smo nevjerovatnih scena euforije i zajedništva koje preplave ulice Bosne i Hercegovine kada igra naša reprezentacija. Dok se s nestrpljenjem iščekuju veliki sportski nastupi, kolektivno ludilo i sreća postaju vidljivi na svakom koraku – od Sarajeva i kultne Vječne vatre pa sve do bh. dijaspore širom svijeta. Ali šta se zapravo krije iza te potrebe da u sportu tražimo kolektivni zanos?

O psihologiji navijanja, sportskom zanosu i tome kako nas zajednički trenuci oblikuju, u emisiji “Sarajevsko jutro” govorila je psiholog Alma Mahmutović Katica.

Emocionalni predah od svakodnevnice

Kada reprezentacija pobjeđuje, ili kada samim učešćem na velikim prvenstvima piše historiju, građani dobijaju prijeko potreban osjećaj nade i zajedništva. Prema riječima Alme Mahmutović Katica, takvi trenuci nam omogućavaju da nakratko pobjegnemo od vlastitih životnih izazova.

“To se zove, u suštini, jedan emocionalni predah od naše negativne svakodnevnice,” objašnjava Mahmutović Katica.

Naš mozak je neuroplastičan i kroz evoluciju je programiran da stalno brine o budućnosti i preživljavanju, često nas držeći u režimu konstantne opasnosti. Pozitivni sportski događaji nam pomažu da te misli preusmjerimo na konstruktivne i pozitivne teme, čime direktno jačamo ne samo psihološki, već i fizički imuni sistem.

Gdje prestaje strast, a počinje eskapizam?

Ipak, psihologija jasno definiše granicu između zdrave sportske strasti i onoga što se naziva kolektivni eskapizam. Zdrava strast obogaćuje život, donosi radost i osjećaj pripadnosti. Međutim, izazov nastaje kada navijanje i sportske aktivnosti postanu jedini izvor zadovoljstva, odnosno kada služe kao trajni bijeg od suočavanja sa stvarnim, privatnim životnim problemima. Ključ je, kako ističe psiholog, u balansiranju svih aspekata života.

Padaju maske: Zašto u transu grlimo neznance?

Jedan od najfascinantnijih fenomena u sportu je trenutak kada postignemo gol. U tom kolektivnom transu, ljudi koji se nikada ranije nisu vidjeli, odjednom slave zajedno, bez obzira na godine, društveni status ili političke stavove.

Čovjek je arhetipski društveno biće sa dubokom potrebom za pripadanjem grupi. U trenucima zajedničkog uspjeha stvara se kolektivni identitet. Dok u svakodnevnom životu često nosimo maske i krijemo emocije zbog straha od osude, u gomili – na tribinama ili na ulici – dobijamo neku vrstu “emocionalne dozvole” da budemo autentični i spontani.

“Kada vidimo da mnoštvo ljudi pokazuje identične emocije… te maske padnu,” navodi Mahmutović Katica, naglašavajući da je izbacivanje pravih, zdravih emocija izuzetno korisno, jer njihovo potiskivanje vodi ka tjeskobi i frustracijama.

Sport je u konačnici samo najbolji pokazatelj onoga što možemo primijeniti i u drugim sferama života: zajedništvo nas čini jačim, snažnijim i spremnijim da dijelimo i dobro i zlo u našoj svakodnevnici.

tvsa.ba

MUSIĆ (Daut) ADMIR

0

Duboko ožalošćeni obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi

MUSIĆ (Daut) ADMIR

preselio na Ahiret u petak, 12. juna 2026. godine, u 58. godini života.

Dženaza će se obaviti u ponedjeljak, 15. juna 2026. godine u 14 00 sati na Gradskom groblju VLAKOVO.

O Ž A L O Š Ć E N I:

otac Daut, Sin Naser, kćerke Amra, Indira i Sanela, unučadi Aidan, Sofia, Rian i Kaan, brat Nermin, bratići Amina i Hasan, bivša supruga Sevda, snaha Hurija, zetovi i mnogobrojna porodica i prijatelji.

 

 

bakije.ba

The post MUSIĆ (Daut) ADMIR appeared first on eUmrli.

emrli.com

Škola koja garantuje posao: Željeznički školski centar Sarajevo već 103 godine kreira uspješne priče

0

Od deficitarnih zanimanja i stipendija do saradnje sa velikim kompanijama i poznatih bivših učenika – saznajte zašto je ovaj centar više od obične škole.

U periodu kada mali maturanti donose jednu od najvažnijih životnih odluka, Željeznički školski centar Sarajevo otvara svoja vrata i nudi perspektivu koja spaja tradiciju dugu 103 godine sa savremenim trendovima tržišta rada. Ova tehnička i stručna škola već decenijama uspješno obrazuje kadrove u saobraćajnoj, elektrotehničkoj i mašinskoj struci.

Zanimanja koja odmah donose posao i stipendije

Konkretne ekonomske potrebe diktiraju i plan upisa. Kako ističe direktorica Centra, Ida Tahirović, škola je ostala dosljedna školovanju deficitarnih kadrova. Ove godine fokus je na zanimanjima koja su izuzetno tražena:

  • Elektrotehničar energetike (elektronike)
  • Tehničar za logistiku i špediciju
  • Elektroničar telekomunikacija
  • Elektroenergetičar
  • Saobraćajno-transportni operater
  • Autolimar / autolakirer

Budući da se radi o poslovima koji su odmah zapošljivi, učenici imaju veliku podršku kroz stipendiranje deficitarnih zanimanja od strane Kantona Sarajevo i Ministarstva za odgoj i obrazovanje. Zahvaljujući snažnoj saradnji sa privatnim preduzećima i javnim kompanijama, učenici obavljaju praksu u realnim okolnostima, a vrata za stalni posao otvorena su im odmah po završetku školovanja. Za one koji žele više, četvrti stepen nudi direktnu prohodnost na bilo koji fakultet.

“Mi nismo samo škola, mi smo kuća”

Ono što ovaj centar izdvaja od drugih jeste specifična, porodična atmosfera. Profesorica bosanskog jezika, Merhunisa Čerkez, naglašava da profesori i učenici školu doživljavaju kao svoj dom.

“Kapiju koju imamo na našim vratima napravili su naši učenici svojim rukama u našim radionicama” – ponosno ističe profesorica Čerkez.

Pored teorije i prakse, učenici aktivno učestvuju u projektima Kluba mladih, idu na međunarodna studijska putovanja (poput onih u Njemačku), te godinama osvajaju prva mjesta na festivalima rada i tehnicijadama. Cilj škole je, kako kažu, stvoriti društveno odgovorne mlade ljude koji će biti prepoznati i cijenjeni u društvu.

Dom vrhunskih radionica i slavnih imena

Željeznički školski centar posjeduje impresivne prostorne kapacitete i radionice sa mašinama kakve se danas rijetko viđaju i u velikim firmama. Kroz ove klupe prošle su mnoge ličnosti koje su ostavile dubok trag u političkom, javnom i sportskom životu našeg društva. Među najpoznatijim bivšim učenicima izdvaja se i kapiten fudbalske reprezentacije BiH, Edin Džeko, kao i brojni drugi uspješni sportisti koji i danas donose zlatne medalje.

Direktorica Tahirović uputila je otvoren poziv svim roditeljima i budućim učenicima da posjete školu i sami se uvjere u kvalitet koji nudi: “Mi smo škola koja svakom učeniku može ponuditi da se pronađe, bude prihvaćen, usmjeren i na kraju uspješan i sretan”.

tvsa.ba

„Novac u vjetar“: Lista najgorih turističkih destinacija

Nova analiza gotovo 100.000 recenzija pokazuje koje popularne svjetske atrakcije najčešće ne ispune očekivanja posjetilaca. Na vrhu liste su britanski Alton Towers, Georgia Aquarium u Atlanti i Horseshoe Casino u američkoj Luizijani.

Nedugo nakon što je Crna Gora proglašena najbolje ocijenjenom turističkom destinacijom u Evropi po reputaciji i zadovoljstvu posjetilaca, stiže i druga strana globalnog turizma: lista atrakcija koje putnici najčešće opisuju kao razočaranje.

Međunarodna mreža Radical Storage objavila je rangiranje najrazočaravajućih turističkih atrakcija u svijetu, zasnovano na analizi gotovo 100.000 recenzija putnika. Istraživanje je obuhvatilo neke od najpoznatijih atrakcija u najposjećenijim zemljama svijeta, a mjerilo se koliko se često u komentarima pojavljuju negativne ocjene povezane s gužvama, visokim cijenama, lošom dostupnošću, slabom uslugom i utiskom da atrakcija nije opravdala očekivanja.

Na vrhu liste, drugu godinu zaredom, našao se Alton Towers, najveći tematski park u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema analizi, čak 38,2 odsto recenzija o toj atrakciji sadržalo je negativne komentare. Posjetioci su se najčešće žalili na visoke cijene ulaznica, dodatne troškove unutar parka, gužve i odnos između plaćenog i dobijenog.

Drugo mjesto zauzeo je Georgia Aquarium u Atlanti, gdje je negativno iskustvo pomenuto u 19,6 odsto recenzija. Iako je riječ o jednoj od najpoznatijih akvarijumskih atrakcija u SAD-u, posjetioci su često isticali prevelike gužve, probleme s kretanjem kroz prostor i utisak da cijena nije u skladu s iskustvom.

Treći je Horseshoe Casino u Luizijani, sa 18,6 odsto negativnih komentara. U ovom slučaju, putnici su često koristili izraze poput dosadno, zapušteno, precijenjeno i potrebno renoviranje, što ukazuje na razočaranje ponudom i opštim stanjem objekta.

Među prvih pet su i čuvene terme Széchenyi u Budimpešti, sa 16,6 odsto negativnih komentara, kao i Ripley’s Aquarium of Canada u Torontu, sa 16 odsto. Za obje atrakcije najčešće zamjerke odnosile su se na gužve i slab odnos cijene i kvaliteta.

Prosječan udio negativnih recenzija za sve atrakcije obuhvaćene istraživanjem iznosio je 5,2 odsto, što pokazuje koliko prva mjesta na listi odskaču od globalnog prosjeka.

Najviše razočaranih turista u Britaniji i Kanadi

Posmatrano po državama, najveći prosječan udio negativnih komentara zabilježen je u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi, po 7,9 odsto. Slijede Sjedinjene Američke Države, sa 7,5 odsto.

Među gradovima, najlošije je prošao Sijetl, čije atrakcije u prosjeku imaju 8,9 odsto negativnih komentara. Slijede Budimpešta sa 6,3 odsto, te London i Bangkok sa po šest odsto.

Autori istraživanja ocjenjuju da mnoge svjetski poznate atrakcije postaju žrtve sopstvene popularnosti. Veliki broj turista opterećuje infrastrukturu, povećava gužve i podiže očekivanja, pa iskustvo na licu mjesta često ne odgovara slici koju putnici stvore na osnovu društvenih mreža, reklama i preporuka.

Drugim riječima, problem nije uvijek u samoj atrakciji, već u jazu između obećanja i stvarnosti.

Top 10 najrazočaravajućih turističkih atrakcija

  1. Alton Towers, Staffordshire, Ujedinjeno Kraljevstvo – 38,2% negativnih recenzija
  2. Georgia Aquarium, Atlanta, SAD – 19,6%
  3. Horseshoe Casino, Luizijana, SAD – 18,6%
  4. Széchenyi Baths and Pool, Budimpešta, Mađarska – 16,6%
  5. Ripley’s Aquarium of Canada, Toronto, Kanada – 16%
  6. Universal Islands of Adventure, Orlando, SAD – 15,6%
  7. Siam Park, Tenerife, Španija – 13,4%
  8. Space Needle, Sijetl, SAD – 12,6%
  9. Graceland, Memfis, SAD – 12,6%
  10. Fushimi Inari Taisha Shrine, Kjoto, Japan – 12%

Iz istraživanja su izuzete atrakcije u Rusiji, Ukrajini i Izraelu zbog aktuelnih konflikata.

Za turističke destinacije, uključujući i Crnu Goru, ova lista je korisna opomena: visoke ocjene i popularnost nijesu dovoljne same po sebi. Turisti danas ne ocjenjuju samo prirodne ljepote i atraktivnost lokacije, već kompletno iskustvo – od cijene, gužve i dostupnosti, do usluge, organizacije i osjećaja da su za svoj novac dobili ono što im je obećano.

Upravo zato podatak da je Crna Gora nedavno rangirana kao najbolje ocijenjena evropska destinacija po zadovoljstvu posjetilaca ima dodatnu težinu, ali i upozorenje: reputacija se gradi godinama, a gubi mnogo brže ako očekivanja turista počnu da se razilaze sa realnim iskustvom.

.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}

investitor.me

Mislila sam da Tara samo voli čistoću, sve dok nisam pronašla komadiće njene uniforme

0

Članak preuzet sa Ljepota.Ba orginal možete pronaći na linku: Mislila sam da Tara samo voli čistoću, sve dok nisam pronašla komadiće njene uniforme

Tara je imala deset godina, bila je tiha, uredna i pažljiva djevojčica. Voljela je crtati kuće s velikim prozorima, pse s predugim ušima i porodice koje se uvijek drže za ruke. Nije bila dijete koje se žali, i možda me baš to trebalo ranije uplašiti.

Prije je iz škole ulazila u stan glasno, s rancem koji bi završio nasred hodnika i pričom koja bi počela prije nego što skine jaknu. Govorila bi ko je dobio peticu, ko je donio nove flomastere i šta je učiteljica rekla na času. A onda se jednog dana sve utišalo.

Počela je dolaziti kući oko pola tri, skidati cipele bez riječi i odlaziti pravo u kupatilo. Vrata bi se zaključala, voda bi tekla dugo, a ona bi izašla mokre kose i previše mirnog lica. Kada sam je pitala zašto se kupa čim dođe iz škole, rekla je da voli biti čista.

Rekla je to veselo, ali ne prirodno. Kao dijete koje je unaprijed naučilo odgovor. Ipak, natjerala sam sebe da povjerujem da je to faza, da raste, da možda želi privatnost ili da se znoji na fizičkom.

Narednih dana počela sam primjećivati sitnice. Uniforma joj je ponekad mirisala na mokar hodnik, jednom joj je falilo dugme, drugi put gumica za kosu, treći put sveska koju nikada ne bi izgubila. Kada bih pitala je li sve u redu, odgovarala je prebrzo.

Moj muž je govorio da pretjerujem. Rekao bi da se djeca prljaju, da se guraju po hodnicima, da ne pravim tragediju od svega. Ali majka ne čuje samo riječi, nego i prazninu poslije njih.

Jedne subote čistila sam kupatilo. Kada je voda u kadi počela sporije da otiče, otvorila sam odvod očekujući kosu i sapun. Umjesto toga, izvukla sam mali zgrudvani komad tkanine.

Zatim još jedan. Pa treći. Isprala sam ih pod česmom i vidjela plavo-bijeli dezen Tarine školske uniforme. Na jednom komadiću bila je tamna mrlja, stara i isprana, ali dovoljno jasna da mi ruke počnu drhtati.

Sjela sam na ivicu kade, s mokrim komadićima u rukama, i osjetila strah koji nisam umjela imenovati. Tara je tog dana trebala biti kod drugarice, a ja sam prvi put shvatila da više ne znam gdje moje dijete zaista bude poslije škole.

Pozvala sam školu. Sekretarica se javila ljubazno, ali čim sam izgovorila Tarino ime, nastala je tišina koja nije bila obična pauza. Rekla mi je da bi bilo najbolje da odmah dođem.

Pitala sam zašto. Spustila je glas i rekla da Tara već dvije sedmice ne prisustvuje posljednjim časovima. Zatim je dodala da je u školi potpisana saglasnost da je otac preuzima ranije zbog privatnih obaveza.

U tom trenutku mi se učinilo da se zidovi kupatila pomjeraju. Moj muž mi nije rekao ništa. Naprotiv, uvjeravao me da pretjerujem svaki put kada sam osjetila da nešto nije u redu.

Nisam ga zvala. Stavila sam komadiće uniforme u plastičnu kesu, uzela torbu i sjela u auto. Do škole sam vozila kao da se cijeli grad pretvorio u crveno svjetlo.

Direktorica me primila bez osmijeha. Pored nje je sjedila pedagogica, a na stolu je već bila fascikla s Tarinim imenom. Rekle su da su mislile da sam upoznata sa situacijom, jer je saglasnost potpisao Tarin otac.

Papir je bio ispred mene. Na dnu je stajao potpis mog muža. Razlog ranijeg izlaska bio je navodni terapijski rad, nešto što mi nikada nije spomenuo, niti je školi dostavio nalaze koji bi to potvrdili.

Pedagogica je tada izvadila Tarin crtež. Na njemu je bila djevojčica pod tušem, kupatilo s velikim vratima i tamna sjenka ispred njih. Iznad crteža je dječijom rukom pisalo da mora oprati dan prije nego što mama vidi.

Srce mi se slomilo tako tiho da niko u kancelariji nije čuo. Pitala sam ko je sjenka. Pedagogica je rekla da Tara nije htjela izgovoriti ime, samo je ponavljala da mama ne smije znati jer bi se previše uplašila.

Tada je direktorica rekla da je Tara tog jutra uopšte nije bilo na nastavi. Prema evidenciji, otac ju je odveo prije prvog časa. Osjetila sam kako mi se cijelo tijelo hladi.

U tom trenutku stigla mi je poruka s nepoznatog broja. Bila je fotografija Tare na zadnjem sjedištu auta, blijede, s rancem u krilu. Ispod slike je pisalo da, ako želim istinu, dođem sama na adresu koju će poslati i da ne zovem muža.

Pokazala sam telefon direktorici. Njeno lice se promijenilo istog trenutka. Rekla je da ne idem sama i da sada više ništa ne smijemo rješavati bez policije i službi za zaštitu djece.

Druga poruka stigla je dok je direktorica već pozivala nadležne. Pisalo je da Tara nije jedino dijete koje se poslije škole odmah kupa. Tada sam shvatila da ovo možda nije samo naša porodična tajna, nego nešto što dodiruje više djece.

Policija je preuzela komunikaciju preko mog telefona. Ja sam sjedila u kancelariji i pokušavala disati dok su me pitali za muža, njegove navike, kontakte i sve što je mogao skrivati. Svaki odgovor koji sam davala lomio me je, ali sam znala da moram govoriti jasno.

Adresa iz poruke vodila je do malog privatnog prostora na drugom kraju grada, registrovanog kao radionica za pomoć djeci u učenju. Tamo nije trebalo da bude nijedno dijete bez znanja roditelja i škole. Kada su nadležni stigli, pronašli su Taru i još dvoje djece pod nadzorom osobe koja nije imala pravo da ih preuzima iz škole.

Tara je bila uplašena, ali živa i fizički stabilna. Kada me vidjela, prvo nije potrčala. Samo je stajala i pitala da li se ljutim. Ta rečenica me slomila više od svega.

Kleknula sam pred nju i rekla joj da se nikada neću ljutiti što mi kaže istinu. Rekla sam joj da nije kriva, da je odrasli nisu smjeli zbuniti, uplašiti ni natjerati da krije stvari. Tek tada se rasplakala i zagrlila me.

Moj muž je kasnije tvrdio da je mislio da joj pomaže i da nije znao sve što se događa u tom prostoru. Ali potpisane saglasnosti, poruke, pozivi i činjenica da je sve krio od mene bili su dovoljni da se pokrene postupak i zabrani mu samostalno odlučivanje o Tari dok se sve ne razjasni.

Nisam više pokušavala sama sklapati istinu. Prepustila sam dokaze policiji, školi, socijalnoj službi i advokatici, a Tari sam obezbijedila stručnu pomoć. Prvi put sam naučila da majčinska intuicija nije dovoljna ako se ne pretvori u zaštitu na vrijeme.

Danas Tara više ne trči pravo u kupatilo kada dođe iz škole. Još ima dana kada ćuti više nego prije, ali sada zna da je njena tišina ne mora spašavati. Učimo zajedno, polako, da dom nije mjesto gdje dijete mora sakriti tragove dana, nego mjesto gdje može reći istinu i biti zaštićeno.

Objava Mislila sam da Tara samo voli čistoću, sve dok nisam pronašla komadiće njene uniforme pojavila se prvi puta na Ljepota.Ba.

ljepota.ba

Dnevna igra vješala: oprema i predmeti za pranje rublja

U današnjoj igri vješalica tražimo od vas da otkrijete opremu i predmete za pranje rublja…

Možete li pogoditi ova imena koja su skrivena iza crtica?

Neki koncepti imaju više riječi i hrpu kvačica koje vam lako mogu skratiti život u igri ako previše žurite

Dobro pogledajte oko sebe, sjetite se čime perete rublje, pokušajte dokučiti bez pogreške.

Dnevni izazov
Stranka: 1 / 6

© 2026 Zanimljivosti dana.

RAZNI RECEPTI

Molimo internetske portale (stranice), ako kopirate originalni članak s naše stranice zanimljivosti dana, NAVEDITE NAS KAO IZVOR i MALO PROMIJENITE NASLOV. Za objavljivanje originalnih članaka sa stranice na Facebooku (Meta), Instagramu, YouTubeu, kontaktirajte nas za odobrenje. Hvala!

TAKOĐER VAM NUDIMO:


zanimljivostidana.com

Presjekli ste lubenicu i ugledali žute linije? Evo kada mora pravo u kantu

0

Lubenica je mnogima prvi ukus ljeta – hladna, slatka, sočna i gotovo nezaobilazna čim krenu visoke temperature. Ipak, koliko god djelovala jednostavno, dovoljno je da je presječete i u crvenom mesu ugledate žute ili bijele linije pa da se odmah zapitate: da li je ovo normalno ili je lubenica pokvarena?

Mnogi u tom trenutku naprave istu grešku – ili panično bace potpuno ispravan plod, ili zanemare jasne znakove da je proces kvarenja već počeo. Istina je negdje između: žute i bijele linije u lubenici ne moraju same po sebi da budu opasne, ali mogu biti upozorenje ako ih prate promijenjen miris, mekana tekstura ili sluzave naslage.

Zato je najvažnije da ne gledate samo boju. Lubenicu treba procijeniti po izgledu, mirisu i dodiru, jer tek kombinacija tih znakova otkriva da li je bezbjedna za jelo ili joj je mjesto u kanti.

Zašto se u lubenici pojavljuju žute ili bijele linije?

Žute ili bijele linije u unutrašnjosti lubenice mogu nastati iz dva potpuno različita razloga. U najvećem broju slučajeva riječ je o prirodnim vlaknima kroz koja su tokom rasta prolazili voda i hranljive materije. Ona su dio strukture ploda i ne znače automatski da je lubenica pokvarena.

Takve linije mogu izgledati neobično, naročito kada su izraženije, ali ako je meso oko njih čvrsto, svježe i normalnog mirisa, uglavnom nema razloga za brigu. Plod može biti sasvim bezbjedan za konzumaciju, iako ukus na tim mjestima ponekad bude blaži ili manje sladak.

Međutim, postoji i drugi scenario. Pojava žutih žila može biti povezana sa stresom tokom rasta biljke, preranim branjem ili početkom kvarenja. Upravo zato je važno da znate razliku između bezopasne pojave i znaka da lubenicu ne treba jesti.

Kada su žute linije potpuno bezopasne?

Ako su linije tanke, suve, čvrste i jasno odvojene od crvenog dijela ploda, najvjerovatnije je riječ o prirodnoj bjeličastoj ili žućkastoj srži. Takva vlakna ne predstavljaju zdravstveni rizik i ne znače da je lubenica otrovna ili opasna.

Ova pojava se češće sreće kod plodova koji nisu dostigli punu zrelost ili su ubrani malo ranije. U tom slučaju lubenica može biti manje slatka nego što biste željeli, ali to ne znači da je automatski neispravna.

Dakle, sama boja linija nije dovoljna da donesete odluku. Ako lubenica miriše svježe, meso je čvrsto, nema sluzi, nema kiselkastog mirisa i ne raspada se pod pritiskom, možete je jesti bez panike.

Kada lubenicu ipak treba odmah baciti?

Problem nastaje onda kada se žute ili bijele linije pojave zajedno sa drugim znacima kvarenja. Tada više ne govorimo o prirodnim vlaknima, već o mogućem početku fermentacije ili truljenja.

Lubenicu ne treba jesti ako je meso oko linija mekano, kašasto ili vodenasto na neprirodan način. Takođe, loš znak je ako se unutrašnjost lako raspada pod pritiskom, ako postoji neprijatan kiseo ili alkoholni miris, kao i ako se u sredini vide pukotine sa bijelim, sluzavim ili neuobičajenim naslagama.

Posebno obratite pažnju na miris. Svježa lubenica ima blag, sladak i prijatan miris. Ako vas pri sječenju zapahne nešto što podsjeća na alkohol, sirće ili fermentisano voće, najbolje je da ne rizikujete.

Da li takva lubenica može da izazove stomačne tegobe?

Same žute ili bijele žile nisu opasne po zdravlje. Problem nastaje samo kada su dio šire promjene u plodu, odnosno kada ukazuju na kvarenje.

Ako je lubenica počela da fermentiše ili truli, u njoj se mogu razviti mikroorganizmi koji izazivaju mučninu, bolove u stomaku, dijareju ili druge tegobe. Zato je mnogo bolje baciti sumnjiv plod nego pokušavati da “spasite” dio koji djeluje bolje.

Kod lubenice je posebno važno biti oprezan jer se zbog velike količine vode i šećera brzo kvari kada jednom počne proces propadanja, naročito ako je dugo stajala na toplom.

Kako da izaberete dobru lubenicu?

Najbolja zaštita počinje još na pijaci ili u prodavnici. Kada birate lubenicu, prvo obratite pažnju na njenu težinu. Dobra lubenica trebalo bi da bude teža nego što izgleda za svoju veličinu, jer to obično znači da je puna soka.

Zatim pogledajte mrlju na dijelu kojim je ležala na zemlji. Ako je ta mrlja kremasto žuta, to je dobar znak da je plod imao dovoljno vremena da sazri. Ako je mrlja bijela ili zelenkasta, lubenica je možda ubrana prerano.

Možete je i blago kucnuti po kori. Dubok, pun zvuk često ukazuje na zrelu lubenicu, dok tup ili prazan zvuk može značiti da plod nije u najboljem stanju. Naravno, nijedan trik nije nepogrešiv, ali kombinacija ovih znakova može vam pomoći da napravite bolji izbor.

Ne sudite samo po izgledu

Najveća greška je da lubenicu procijenite samo na osnovu jedne promjene koju vidite unutra. Žute linije mogu izgledati zabrinjavajuće, ali nisu uvijek razlog za bacanje.

S druge strane, ako uz njih postoje neprijatan miris, sluzava tekstura, pukotine, promijenjena boja ili kašasto meso, tada ne treba razmišljati. Takav plod nije vrijedan rizika.

Zato, sljedeći put kada presječete lubenicu i ugledate žute ili bijele linije, nemojte odmah paničiti, ali ih nemojte ni ignorisati. Pogledajte, pomirišite i lagano provjerite teksturu – nekoliko sekundi pažnje dovoljno je da znate da li pred sobom imate savršeno ljetne osvježenje ili lubenicu koju treba baciti, prenosi Ona.

Objava Presjekli ste lubenicu i ugledali žute linije? Evo kada mora pravo u kantu pojavila se prvi puta na PressMedia.

pressmediabih.com

Ronaldo je pokazao mišiće na plaži na Floridi

Cristiano Ronaldo iskoristio je dane uoči početka Svjetskog nogometnog prvenstva za odmor na plaži na Floridi.

Portugalska zvijezda slikana je na Palm Beachu s nekoliko suigrača, uključujući Dioga Dalota iz Manchester Uniteda, kako pokazuje svoje isklesano tijelo u paru sićušnih kupaćih hlačica.

Fotografije prikazuju 41-godišnjeg napadača Al-Nassra kako šeće pješčanom plažom, noseći elegantne sunčane naočale, narukvice na desnoj ruci i bijeli sportski sat na lijevoj ruci. Ronaldo je u jednom trenutku, primijetivši da ga se snima, očito frustrirano odmahnuo rukom.



Momčad se na Floridi priprema za prvi nastup u skupini koji je na rasporedu u srijedu u Houstonu protiv DR Konga. Portugalska reprezentacija predvođena izbornikom Robertom Martinezom za bazu je odabrala Floridu, iako je od Houstona udaljena više od 1600 kilometara.

Ronaldo je fotografije objavio na svojim Instagram i Facebook profilima, a u manje od 12 sati objava je prikupila čak 6,8 milijuna lajkova i brojne komentare obožavateljica koje su mu slale emotikone srca i vatre.

“Baš si zgodna!”, “Jesmo li sigurni da ovaj muškarac ima 41 godinu?”, “Izgleda kao da ima 30” i “Star kao dobro vino”, samo su neki od komentara, prenosi Index.hr.

The post Ronaldo pokazao mišiće na plaži u Floridi appeared first on PressMediji.

pressmediabih.com

DNEVNIK TVSA/Sudbina Skenderije: Rušenje ili spas u zadnji čas

0

Centar Skenderija, nekadašnji simbol Sarajeva i mjesto koje je obilježilo generacije, danas se suočava s možda najvećom krizom od svog nastanka. Dok se dijelovi kompleksa zatvaraju zbog sigurnosnih rizika, radnici upozoravaju da bez hitne reakcije vlasti slijedi generalni štrajk. Između prijedloga za rekonstrukciju i ideja o rušenju, vodi se rasprava o budućnosti jednog od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva.

Skenderija je godinama suočena s propadanjem, a pitanje njene budućnosti i dalje je bez konačnog odgovora. Dok jedni smatraju da je potrebno graditi potpuno novi kompleks, drugi insistiraju na očuvanju onoga što je decenijama predstavljalo srce kulturnog i sportskog života Sarajeva. Među njima je i arhitekta Amir Vuk Zec, koji zagovara spoj očuvanja postojećeg naslijeđa i savremenog razvoja.

Moj prijedlog je da se sačuva ono što se sačuva – da se ostavi sjećanje i da se nadogradi ovovremenskim intervencijama, da Skenderija ostane ono što jeste kulturno-sportski centar, s novim sadržajima, hotelima, bazenima, povezana s pješčkim zonama uz Miljacku prema Vilsonovom, da ostane jedan rekrativni prostor u zelenilu usred grada – ističe arhitekta, Amir Vuk Zec.

Višegodišnji problemi u funkcionisanju Skenderije u međuvremenu su dostigli vrhunac. Zbog sigurnosnih rizika zatvoreni su dijelovi Privrednog grada i parkinga, čime je ovo preduzeće otišlo u još veću dubiozu. Radnici upozoravaju da bi za svega dva mjeseca mogli ostati bez plata, a zbog izostanka konkretne podrške vlasti najavljuju i generalni štrajk. Direktor Skenderije smatra da bi rješenje trebalo tražiti uz pomoć međunarodnih stručnjaka.

Moj prijedlog je bio s obzirom da mi ne možemo postići ni politički ni poslovni konsenzus šta sa Skenderijom, da anagažujemo ino eksperte, pa neka oni kažu šta raditi i daju prijedlog da Skendrija u što većem obimu bude samoodrživa – poručio je Šenaj Avdić, direktor KJP Centar Skenderija.

Dok uprava upozorava na alarmantno stanje i traži jasnu strategiju za oporavak, iz Ministarstva privrede poručuju da odgovornost nije samo na institucijama. Ministar navodi da je za realizaciju investicija neophodna kvalitetna priprema projekata, te podsjeća da su druga javna preduzeća uspješno koristila raspoloživa sredstva za obnovu i razvoj.

2023. godine smo budžetirali Skenderiju za sanaciju ledene dvorane, odnosno platoa sa 6, 5 miliona KM, a ta sredstva su stajala na njihovom računu skoro dvije i po godine. Nakon toga smo počeli da plaćamo penale na ta neiskorištena kreditna sredstva i onda smo ta sredstva preusmjerili dalje, drugima javnim preduzećima koji su znali da to iskoriste na adekvatan način. Nije istina da Ministarstvo nije uradilo ono što je u njegovoj nadležnosti – istakao je Zlatko Mijatović, ministar privrede KS.

Sudbina Skenderije tako ostaje između sjećanja na njenu slavnu prošlost i neizvjesnosti budućnosti. Hoće li ovaj simbol Sarajeva dobiti novu šansu kroz rekonstrukciju ili će biti potrebna radikalnija rješenja, zavisit će prije svega od politike i spremnosti da se konačno pronađe održiv model za njen opstanak.

tvsa.ba

Godinama nije pitao za tatu, ali je svakog mjeseca znao tačno kad penzija liježe

0

Članak preuzet sa Ljepota.Ba orginal možete pronaći na linku: Godinama nije pitao za tatu, ali je svakog mjeseca znao tačno kad penzija liježe

Njegova penzija nije bila luksuz. Bila je za lijekove, pelene, kapi za oči, mekšu hranu, preglede, grijanje i ženu koja ga čuva dok ja radim u pekari od pet ujutro. To je bio novac koji mu je čuvao ono malo dostojanstva koje mu bolest nije uspjela uzeti.

Moj brat Uroš godinama se nije pojavljivao kada je trebalo pomoći. Nije donosio namirnice, nije pitao da li je tata jeo, nije znao koje lijekove pije ni kada mu se stanje pogoršalo. Ali je uvijek imao nove patike, skup telefon i priču o dugovima koji ga, kako je govorio, guše.

Kada bih ga zamolila da dođe makar jedan dan da me zamijeni, govorio je da i on ima svoj život. Kada bih spomenula novac za očeve potrebe, odgovarao bi da mu ne naplaćujem ljubav. Ta riječ je u njegovim ustima zvučala sve praznije.

Prije tri mjeseca počela sam primjećivati da se nešto ne poklapa. Penzija bi legla petnaestog, a već istog dana račun bi bio skoro prazan. U početku sam mislila da je greška, zatim da sam ja od umora nešto zaboravila platiti.

Istina je postala jasna kada me njegovateljica Ljubica nazvala u suzama. Kartica se odbila u apoteci, a trebalo je kupiti osnovne stvari za tatu. Tada sam sjela, otvorila izvod i prvi put hladne glave pregledala sve transakcije.

Tri podizanja. Ista filijala. Isti dan u mjesecu. Gotovo isto vrijeme. Svaki put neposredno nakon što bi Uroš svratio „da izvede tatu u park“.

Park je, izgleda, bio banka. Moj otac više nije razumio dokumente, novac ni potpise. Njegova ruka još je pamtila pokret potpisivanja, ali njegov um više nije znao šta taj potpis znači.

Kada sam nazvala Uroša, nije se ni potrudio da glumi nevinost. Rekao je da i on ima pravo na taj novac jer je sin. Kada sam mu rekla da je penzija za očeve lijekove i njegu, odgovorio je da tata to više i ne primjećuje.

Tada sam prestala vikati. Prestala sam moliti. Prekinula sam poziv i počela raditi ono što je trebalo odavno da uradim: skupljati dokaze.

Sačuvala sam izvode, zatražila potvrde iz banke, razgovarala s doktorom, socijalnom službom i advokatom. Odvela sam tatu na procjenu sposobnosti za samostalno odlučivanje i prošla postupak koji mi je slomio srce, ali je bio potreban. Na kraju sam dobila sudsko rješenje kojim sam postavljena za njegovog zakonskog staratelja.

Nisam odmah rekla Urošu. Znala sam da nikada ne propušta dan isplate. Ako ga suočim telefonom, izmislit će novu priču, ali ako dođe u banku s namjerom da ponovi isto, istina će biti jasna svima.

Petnaestog sam ustala još prije mraka. Očešljala sam tati kosu, obukla mu čist džemper i udobne cipele, a Ljubici rekla da pusti Uroša ako dođe po njega. Vidjela sam strah u njenim očima, ali sam joj samo rekla da danas nećemo bježati od istine.

U pola jedanaest već sam bila u banci, ne u redu, nego u kancelariji direktora filijale. Na sto sam stavila medicinsku dokumentaciju, sudsko rješenje, izvode, kopije transakcija i fotografiju mog oca iz vremena kada je još nosio unuke na ramenima. Direktor je čitao dugo i tiho.

Kada je završio, nije me pitao zašto sam došla. Samo je rekao da će transakcija biti zaustavljena i da će se sve obaviti službeno. U filijali su već bila dvojica policajaca, pozvana da se sve završi mirno i bez dodatnog uznemiravanja mog oca.

Čekali smo. Ljudi su ulazili, uzimali brojeve, sjedali na plastične stolice i pričali o računima. A ja sam gledala prema vratima i osjećala kako mi srce udara svaki put kada bi se neko pojavio.

U 11:27 Uroš je ušao gurajući očeva invalidska kolica. Izgledao je uredno, namirisano, s naočarima na glavi i štednom knjižicom u ruci. Otac je imao džemper zakopčan pogrešno i napola pojeden keks u džepu, kao dijete koje ne zna zašto je izvedeno.

Uroš ga je ostavio u redu za starije osobe i obećao mu sok. Tata se nasmiješio i pitao je li stigao voz. Uroš ga nije ni čuo, jer je već gledao prema šalteru.

Prišao je službenici, spustio dokumenta i tiho rekao da želi isplatu svega. Govorio je da otac ne priča najbolje, ali da je tu i da može potpisati. Njegova sigurnost bila je najružniji dio svega.

Tada sam izašla iz direktorove kancelarije. Moj otac me prvi ugledao i oči su mu na trenutak zasijale. Nazvao me mamom, a meni se srce raspalo od nježnosti i tuge.

Uroš se okrenuo iznervirano, ali kada je vidio mene, direktora i policajce, lice mu je izgubilo boju. Službenica je još držala papire, a direktor je spustio dlan na pult i rekao da se transakcija ne isplaćuje. Zatim je pred svima jasno objasnio da Jovan više nema pravo samostalno raspolagati novcem bez staratelja i da je pokušaj podizanja sredstava zaustavljen zbog sumnjivog obrasca prethodnih isplata.

Uroš je prvo pokušao glumiti uvrijeđenog sina. Govorio je da je došao pomoći ocu, da ja pravim porodičnu predstavu i da ga sramotim pred ljudima. Onda sam iz torbe izvadila fasciklu s njegovim imenom i položila na pult izvode koje je potpisivao mjesecima.

U fascikli su bile i poruke u kojima je pisao da mu „starom novac više ne treba“, kao i potvrde da su iznosi s očevog računa odlazili na njegove privatne dugove. Nije bilo vike. Bilo je gore od vike, jer su papiri govorili mirnije nego što bih ja ikada mogla.

Policajci su ga zamolili da pođe s njima radi davanja izjave, a direktor je zaključao sporni račun dok se ne otvori novi pod starateljskim nadzorom. Otac nije razumio šta se dešava. Samo je pružio ruku prema meni i pitao možemo li kući.

Odvela sam ga iz banke prije nego što je Uroš uspio da napravi još jednu scenu. Kupila sam mu sok i kiflu, sjela s njim na klupu ispred filijale i gledala kako mrvi tijesto po kaputu. U tom trenutku nisam osjećala pobjedu, samo olakšanje što mu taj dan niko nije uzeo ono što mu pripada.

Narednih sedmica sve je išlo službenim putem. Banka je dostavila dokumentaciju, pokrenuta je provjera prethodnih podizanja, a očev račun prebačen je pod kontrolu starateljstva. Uroš je pokušavao reći da je sve bilo nesporazum, ali njegovi potpisi, poruke i snimci iz banke nisu se mogli izbrisati.

Dio novca je vraćen kroz dogovor i postupak, dio će vjerovatno još dugo biti predmet spora. Ali najvažnije je bilo to što otac više nije zavisio od milosti nekoga ko ga je vodio u banku samo na dan isplate. Njegovi lijekovi, njega i hrana sada su plaćeni na vrijeme.

Danas Jovan i dalje ponekad pita za voz, ponekad me zove mamom i ponekad zaboravi da je već doručkovao. Ali ima čist džemper, mirnu sobu, terapiju, Ljubicu koja ga čuva i kćerku koja više ne zatvara oči da bi porodica izgledala cijela. Uroš je bio moj brat, ali Jovan je bio naš otac, i toga dana u banci prvi put sam izabrala da zaštitim čovjeka koji više nije mogao zaštititi sam sebe.

Objava Godinama nije pitao za tatu, ali je svakog mjeseca znao tačno kad penzija liježe pojavila se prvi puta na Ljepota.Ba.

ljepota.ba