Sarajlija Bahrudin Dević već skoro dvije decenije živi u Švicarskoj, u gradiću Niederuzwilu blizu Saint Galena.

Davne 1989. u Beogradu se školovao za vojnog oficira, ali početkom rata vratio se u Sarajevo. Tu je nakon završene gimnazije radio u Državnom arhivu za tada solidnu platu u BiH od 800 maraka.

Jednog dana spakovao je kofere i otišao u Švicarsku. Tamo i danas radi kao domar u jednoj školi. S njim su i supruga Vesna i kćerka Una.

“Sarajevo sam napustio, ne u potrazi za boljim, nego za normalnim životom. Nisam imao zanat u rukama, nisam završio fakultet. Ispočetka nije bilo lako”, priča Dević.

Od svoga posla, kaže, u Švicarskoj može pristojno da živi.

“Ako radiš na dobrom mjestu, možeš fino i zaraditi. Ali sve zavisi od toga koliko čovjeku treba. Ja sam uvijek išao korak po korak”, dodaje.

Životni standard je barem 10 puta veći

Kada upoređuje životni standard u Švicarskoj s onim u Sarajevu, kaže da je veći barem deset puta.

“Kad stavimo na papir što sve možemo kupiti za prosječnu platu od 6.600 franaka (13.630 KM), koliko ona iznosi u Švajcarskoj, shvatimo da je ovdje puno lakše živjeti“, kaže on, dodajući da bez problema on i supruga otplaćuju kredit za stan.

Ali ističe da je važno i gdje se živi u Švicarskoj, u velikom gradu ili manjem.

“Ako želiš živjeti u Cirihu, onda je to papreno. U manjem mjestu to je druga priča. Ovdje uglavnom većina kupuje stan od oko 100 kvadrata. Plaća se 20 posto u gotovini i sve zavisi od toga kolika je kamata u tom trenutku. U trenutku kada smo kupili stan kamata je bila 1,05 posto i fiksna u idućih 10 godina. Poslije toga ponovo pregovaraš s bankom. Kamata može ići dolje, ali i gore”, priča Bahrudin.

On napominje da se mjesečna rata kredita od oko 900 eura (1.760 KM) u Švajcarskoj smatra malom.

Struja se plaća svaka dva mjeseca, oko 70 eura (136 KM), a dobro je da iznosi nisu previsoki i cijele godine su isti. Nema očitanja struje. Na kraju se samo podvuče crta pa ako si preplatio – novac ti vrate ili doplatiš, što se rijetko događa”, kaže.

Njegovo radno vrijeme je 42 sata sedmično i ima pet sedmica godišnjeg odmora. Čak 99 posto firmi u Švicarskoj daju 13. platu koja dođe kao dodatak za plaćanje poreza.

Porez nije svugdje i za sve isti, pa manje porodice izdvajaju manje novca nego samci. Od 10 do 15 posto godišnjih primanja ide na poreske obaveze, ali tek nakon što se odbiju iznosi za troškove poput prevoza, toplog obroka i sličnog.

Velika je stavka u kućnom budžetu – zdravstveno osiguranje. U Švicarskoj, kaže Dević, nema osnovnog paketa koji podrazumijeva porodičnog doktora, nego to košta oko 300 eura (više od 586 KM) mjesečno, a plaćaju svi. Postoji i dodatno izdvajanje za liječenje, a cijene toga su različite od kantona do kantona, dok je za djecu mnogo povoljnije – oko 50 posto od osnovne cijene za odrasle.

Dobra stvar je da oni s malim platama na kraju godine dobiju povrat novca uplaćenog za zdravstveno osiguranje, što vrijedi i za porez na male plate.

Dević je govorio o još nekim stvarima koje su u Švicarskoj drugačije nego u ovim krajevima.

“Svi dobijaju kompletnu platu. Znači, nema odbijanja poreza, a na kraju godine sam plaćaš davanja državi. Ali, ni to nije isto za sve. Svako kada dođe ovdje regularno, najprije dobije B vizu i njemu se porez odbija svakoga mjeseca, a onaj ko ima stalni boravak, C vizu, plaća porez na kraju godine ili porodični porez “, objašnjava on.

Vrtići besplatni, javni prevoz jako skup

U Švicarskoj su dječiji vrtići obavezni i potpuno besplatni. U državnim vrtićima ima mjesta za svu djecu, a ko želi može upisati dijete u privatni koji se plaća.

Osnovna škola je besplatna, a Devića je za njegovo dijete u šest godina koštala tek oko 400 eura (782 KM), što se odnosilo na školske ekskurzije, izlete i slične đačke aktivnosti.

Naravno, ima i vrlo skupih stavki. Jedna od njih je gradski prevoz, koji godišnje može koštati i do četiri hiljade eura (više od sedam hiljada KM), ali tada se mogu koristiti sva prijevozna sredstva.

Bahrudin kaže da njegova porodica živi sasvim normalno, iako on radi samo jedan posao, a njegova supruga je zaposlena na samo 20 posto radnog vremena.

“Mogli bismo živjeti i bez njenog posla, ali ona želi raditi. Nismo ovdje zbog novca, ova zemlja pruža mogućnosti kvalitetnog, mirnog života, zdravije je obrazovanje i prvenstveno smo zbog toga ovdje. Novac je važan, ali sreća djece uvijek je na prvom mjestu”, ističe.

Kada u Sarajevu kaže “Idem kući” misli na Švicarsku

Iako je Sarajlija, Švicarska je, kaže, njegov dom i život. Ispričao je anegdotu kada je jednom prilikom sreo prijatelja iz školskih dana na aerodromu.

Ovaj ga je pitao “Gdje ćeš?”, a Bahro mu je, čekajući let za Švicarsku, odgovorio: “Idem kući“

Shvatio je, kaže, da tamo pripada. Voli s porodicom posjetiti rodno Sarajevo i rodbinu u Srbiji.

Ljetuju u Istri, dvije sedmice svake godine, a mogu sebi priuštiti i odlazak na more dva puta godišnje.

“Pritom ne govorim ni o kakvom luksuzu, već o normalnom odmoru. Nisam ja pravi gastarbajter, ne skupljam novac da se vratim u Sarajevo. Ovdje sam svoj na svome. Rado ću uvijek dolaziti i u Sarajevo i u Beograd, ali samo turistički. I kada odem u penziju, neću se vratiti, ali ću sigurno više vremena provoditi tamo.

Ako jednom i poželim vratiti se za stalno, tada ću razmišljati o kupovini stana. Neću graditi vikendicu pa da me čeka 20 godina”, objašnjava Bahrudin, piše Kurir.

On smatra da je problem gastarbajtera iz ovih krajeva što žive na dvije stolice – grade u domovini, a žive u inostranstvu.

“To su radili i naši roditelji. Zato im je sve skupo”, kaže.