Čak i oni koji se sa njim politički duboko ne slažu smatraju ga za vrhunskog književnika. Sve što je ikada napisao, od tekstova u novinama do romana, nikoga nije ostavilo ravnodušnim. Tako će, vjerujemo, biti i sa njegovim novim romanom koji se nedavno pojavio u knjižarama – “Monah Hokaj”. O njemu, ali i o životu koji nije bio uvijek prožet i obiležen politikom, o susretima i lekcijama koje su mu promijenile život, za Mondo.rs govori Vuk Drašković, pisac i lider SPO-a.
Razgovor počinjemo pričom o novom romanu.
Snajperista Hokaj, u prijevodu sa engleskog, oko sokolovo, i lažni monah sudi sebi samome za zločine koje je počinio u Sarajevu. On pritom sudi jednom poretku smrti, mržnje, luciferima zla – generalima, vladikama, akademicima, pjesnicima, žurnalistima srpskim, koji su ga obeščovječili i od njega napravili serijskog ubicu. On svima njima sudi ali presudu i to najstrožiju izriče samo sebi. Kažete pokajnik, da on je veliki pokajnik. Ali nije on srpski Raskoljnikov. Jer Rodion Raskoljnikov planira svoj zločin, priprema zločin, ubija babu lihvarku da bi je opljačkao i onda se kaje po izvršenom ubistvu. Monah Hokaj čije je pravo ime Simeon Olujić nije planirao svoj zločin. On je bio mladi, daroviti profesor istorije u Sarajevu i planirao je da ode u Ameriku jer je dobio poziv da predaje na tamošnjem koledžu. I tu počinje njegova tragedija.
Njega hapsi Udba, ne da Udba istoričaru Olujiću da ide u neprijateljsku Ameriku. Hapse ga i mobilišu u snajperiste. Njegova je nesreća što će se na toj obuci pokazati kao ubjedljivo najbolji snajperista, i to će ga skupo koštati. Kada počne rat u BiH, kada srpske strane izvrše opsadu Sarajeva i počnu da granatiraju grad, snajperski odred smrti će u pauzama bombardovanja kada nesrećni ljudi izlaze da se nadišu vazduha, da ih malo ogrije sunce, ubijati te ljude. I Hokaj, obeščovječen, on ubija nepogrešivo. On ne poznaje one koje ubija, on ih i ne mrzi. On ne zna da li ubija pravoslavce, muslimane, katolike. On ubija od djeteta do starca. I biva slavljen u štabu kao oko sokolovo. Vladike ga kite ordenjem. Slavi se kao najbolji ubica. I sve će to tako potrajati do jedne večeri kada on slučajno saznaje da je sa te proklete špicaste stijene odakle je najčešće pucao na ljude po Sarajevu, ubio rođenog sina i njegovu majku, svoju nesuđenu suprugu. Sin je imao šest godina.
E tada je čovjek planuo u njemu, tada se osvijestio, tada se pobunio protiv tog poretka zla. Proglašavaju ga ludim i smještaju u ludnicu u Beogradu. U međuvremenu ga Hag optužuje za ratne zločine. Potom ga Udba i vladika crnogorski prebacuju iz ludnice u Crnu Goru. Tamo će ga mitropolit zamonašiti – promijeniće ime, postaće monah Serafim. Snajperista Hokaj postaje monah Serafim. Ali ga i pored toga šalju za svaki slučaj u Ukrajinu. Mitropolit ga šalje u Ukrajinu i kaže mu – eto za tebe sreće, opet ćeš biti istoričar. Idi u Donbas i tragaj za ostacima Nove Srbije koja je osnovana tamo sredinom 18. vijeka. Nesrećni Hokaj će se vratiti u Crnu Goru, tamo će biti monah do jednoga dana a to nije bilo davno kada više ne može da izdrži. On se vraća u svoje selo u kome nema nikoga. Sjeda i piše ispovijest – optužnicu protiv sebe. I na kraju sebi izriče presudu. I izvršava tu presudu.
Na tragu onoga što opisujete u ovom romanu, o tome kako splet okolnosti može da odredi nečiji život, želio bih da upoznamo čitaoce i sa bitnim pojedinim trenucima u Vašem životu. Rođeni ste u Vojvodini i odrastali u kući koja je bila oduzeta Nijemcima. Vaša baka nije mogla da podnese da živi u domu odakle su bivši vlasnici protjerani i zahtijeva od svog sina da se svi preselite u Hercegovinu.
- Da. Odlazimo u selo u kome je život bio kao u srednjem vijeku. Puta nema ni danas, a struja je tek nedavno uvedena. Porodica je bila jako, jako siromašna. Bilo nas je šestoro djece, dva brata su mi i umrla kao mali. Tegobno je bilo živjeti. Srećom je postojala škola u selu za četiri prva razreda. U selu je inače bilo oko 700 i nešto stanovnika. Malo koja porodica nije imala četvoro ili petoro djece, tako da je škola bila puna ko šipak. Ali sam zato kada sam prešao u osmogodišnju prelazio dnevno po više od 20 kilometara – 12 u jednom i 12 u drugom pravcu. I pri povratku iz škole sam rijetko dolazio pravo kući, već sam majku odmjenjivao na pašnjacima izvan sela gdje je čuvala stoku. U kući smo imali samo jednu sobu. A bilo nas je osmoro. I u ćošku pored lampe petrolejke kada svi zaspu sam pisao domaće zadatke. A učio i čitao na pašnjacima, čuvajući stoku. Težak je to bio i surov život. Ali kad bi moglo ono što ne može – da se ponovo vrate te godine, ja bi ih rado proživio ponovo.
U vrijeme kada idete u školu to mjesto je bilo, ono što bi se danas nazvalo, multientička sredina, zar ne?
Da, to je bilo u Fojnici. A u mom selu su bili samo Srbi. I eto u tom mom selu postoje tri starca. Nema ko da ih sahrani. Tamo je izvršeno etničko čišćenje. Odumiremo, nestajemo. Ako se ne desi neko čudo, da ljudi krenu da se vraćaju, u šta sumnjam, selo će nestati. Možda će samo neko ljeti dolaziti da obiđe groblje. I ja odlazim u to selo svoga djetinjstva samo na groblje, nemam gdje drugo. Dakle, u Fojnici je bio srpski dominirajući kraj i za nas je bio šok kada nam je nastavnik predstavio dva druga – Tahira i Sejida. Mi smo prvi put tada sreli nekoga ko nije Srbin, ko nije pravoslavne vjere. A iz nekih tajnovitih priča, iz nekih šaputanja, pričalo se o genocidu počinjenom od strane ustaša nad Srbima u Hercegovini. Jedan broj muslimana se pridružio ustašama. To se znalo. Jedan broj se pridružio ravnogorcima, što se nije znalo. Vrlo malo muslimana se u Hercegovini pridružilo partizanima, što se takođe nije znalo. Mi smo bili šokirani i bili smo vrlo drski i ponijeli smo se nečasno. Ništa mi njima nismo radili sem što smo ih prezirali. Nismo htjeli sa njima da se igramo, nismo htjeli da pričamo sa njima, ignorisali smo ih kao da ne postoje. Oni su se nakon mjesec dana ispisali iz škole. Ja evo sad se često pitam, Bože dragi šta je bilo sa Sejidom i Tahirom?
Ima i ta zanimljiva priča o tome kako čovjek može biti fizički negdje nastanjen ali je srcem i dušom van svega toga. To ste vidjeli kada ste sa drugaricom, koja je bila muslimanka, otišli kod nje kući i vidjeli da njeni slušaju radio Ankaru bez da znaju i riječ turskog.
- Ta moja drugarica iz škole mi je rekla, dok su njeni slušali radio, da je to turski jezik a ali da ga niko u njenoj porodici ne razumije. Kad sam pitao njenu majku i tetku kako mogu da slušaju jezik koji ne razumiju, odgovor je bio – pa to je radio Ankara. E pa gdje je danas Srbija? Zašto je podrška ovome zločinu nad Ukrajinom koja vrši kremaljska hunta veća u Srbiji nego u Rusiji? I kada pitate te nesrećnike koji nose slovo Z – zašto to rade, oni kažu – kako zašto, pa to je majka Rusija. Tamo je bila majka Turska, ovdje je majka Rusija i to je katastrofa. To će nas preskupo koštati. I već nas košta.
Kada govorimo o susretima i događajima koji su Vas iznenadili, da ne kažem šokirali, ispričajte našim čitaocima i susret sa bakom Rabijom.
- Ja sam tada bio u prvom gimnazije. Nas koji smo bili najbolji đaci su poslali da nekako opismenjuju nepismene i one vjerski zatucane koji ne znaju ništa što nauka zna. I meni je zapalo da baš sa tom drugaricom, sa kojom ću poslije ići kod nje kući i slušati radio Ankaru, odem do jedne žene. Zvali smo je baba Rabija, imala je preko 90 godina, i trebalo je da je ubijedimo u to da nema Boga i da je Zemlja okrugla i da se okreće. Kada sam joj rekao da nema Boga ona mi reče – kuku meni sinko, ko te to naopako nauči. Pa ko nas je stvorio? Pa roditelji rekoh. A njih ko je stvorio? Isto njihovi roditelji. I onda me je valjda dotjerala do Adama i Eve pitajući ko je njih stvorio. Ne znam, rekoh. E stvorio ih je svemogući Bog, Alah se zove. I da znaš, Alah nije imao sina, nije imao oca, on je sam sve. A to da je ubijedim da je Zemlja okrugla i da se okreće je bila nemoguća misija. Ona je čak mene pokolebala jer me je pitala – vidiš li one stijene gore? Vidim. Vidiš li ono polje dole? Vidim. E pa da se Zemlja okreće, onda bi obrnuto bilo. Al dobro, tad sam bio prvi gimnazije i vratio sam se poražen. Baba Raba je pobijedila.
“Pobijedila” je i vaša baka kad ste došli na joj kažete kako ste u školi naučili da Vuk Branković nije bio izdajnik. Čak ste i šamar dobili.
- Da, sve se nekad ponavlja bilo kao farsa, bilo kao tragedija. A nekad i jedno i drugo. To da je Vuk Branković izdao, narod vJeruje. A to je najveća laž. Ali je nju narod preko epskih priča, gusala, prihvatio kao istinu. I to se ne može opovrgnuti kod običnog naroda. Kako ja danas mogu svom narodu, u kome sam rođen, objasniti – ljudi jeste li pri svijesti kada poslije svega od sreće skačete i pjevate – “Veseli se srpski rode, nek se srpski bajrak vije od Prizrena do Rumije.” Šta je sa vama? Pa do prije 30 godina se vijorio od Prizrena do Rumije, i od Prizrena do Alpa, i od Prizrena do Soluna. Postojala je jedna velika država od koje nikad nije mogla biti stvorena nijedna veća Srbija. Režim ovdje je najodgovorniji za smrt te države. Šta imamo danas? I mi pjevamo? Nad čime pjevamo? Nad razbijanjem te velike države i nad činjenicom da nema tog barjaka ni pod Alpama ni kod Soluna.
E to su neke stvari od kojih morate liječiti zavedenu i lobotomiranu naciju. Hokaj je lobotomiran i od njega je napravljen monstrum. On će se na kraju pokajati i shvatiti. Istovremeno je neoboriva činjenica da je danas ogromna većina srpskog naroda lobotomirana. Kada su u pitanju tragične devedesete jedna uporna propaganda koja je počela već 2000. godine potpuno je izokrenula istinu o tim godinama. Ništa nije bilo kako je bilo i ništa nije ovako kako je danas. Danas je najveća jeres u Srbiji pamtiti i govoriti istinu. U ovom današnjem vremenu brda su pala a doline su se podigle. Mi smo duhovno u velikoj opasnosti. Divno je napraviti auto-put i bolnice ali se ne živi samo od toga.
Kad je đavo kušao Hrista u pustinji, on je zahtijevao, jer je znao da Hrist to može, da kamenje pretvori u hljebove i da nahrani jevrejsku svjetinu koja ga nije prihvatala. I onda će ga oni dići na rukama i klicati mu. A Hrist je to odbio rekavši – ne živi se samo o hljebu nego i o duhu. E duh je u današnjoj Srbiji u opasnosti. Ispušta dušu. I o tome se govori u ovom romanu. Dramatične su rasprave između zločinca i mitropolita gdje mitropolit na kraju priznaje da je i sam bio dio duhovne giljotine i da se u ratovima devedesetih grlio sa ološem i ubicama, kitio ih ordenjem i slavio ih. I da se gorko kaje zbog toga. A opet on nije bio pokajnik kao Hokaj. Naravno, mnogi će reći zašto su naše vladike prikazane ovako? Pa kakvim sam ih mogao drugačijim prikazati? Hokaj je bio sa njima, oni su od njega napravili monstruma. Sjetimo se devedesetih i tadašnje uloge naše crkve, naših vladika. To je bio duhovni odred smrti. Oni su bili ono što je Hrist govorio za Sadukeje i Fariseje – spolja okrečene grobnice. I naša crkva, njeno vođstvo, je skliznulo iz hrišćanskih šina pavši potpuno i nedopustivo u kandže ruske crkve. Izuzimam patrijarha Pavla. Ruska crkva se toliko odmetnula od Hrista da danas sveštenici blagosiljaju i tamjanom obilaze oko rakete Sotona usmjerene, kako govori ruska propaganda, prema Vašingtonu, Londonu i Parizu.
Vaš roman je između ostalog priča o krivici. A najgore je kada je neko proglašen krivim a da to zapravo nije. Vi ste bili svjedok jedne takve sudbine. I učestvovali ste u razotkrivanju prave istine. Riječ je o Ibrahimu Trnavcu iz Južne Mitrovice.
- Da, on je 20 godina bio na robiji nevin. Ja sam kao novinar Tanjuga i stalni saradnik NIN-a u Vrhovnom sudu Srbije došao do podatka preko jednog mog prijatelja sudije da je Ibrahim nevin i da su mu to smjestili Albanci koji su u to vrijeme bili rukovodioci na Kosovu. Ja sam napisao članak u NIN-u koji je nosio naslov “Drajfus sa Kosova”. Nisam očekivao ono što će se desiti poslije toga. On je do te mjere bio potresen i srećan što ima priliku da narodu pokaže taj tekst, Albancima prije svega, i da im kaže da on nije nikakav ubica, da je kupio 5.000 primjeraka NIN-a, a onda išao po Kosovu i dijelio ih Albancima. Jer oni su mu i smjestili lažnu optužbu. E onda me je njegov sin, koji je bio ovdje profesor, pronašao mene da mi se zahvali i da mi kaže da bi njegov otac želio da me vidi u svojoj kući u Mitrovici. Ja sam sa Halitom, njegovim sinom, otišao u Mitrovicu gdje mu je otac Ibrahim rekao – Halite do sada nisi imao brata, od sada do kraja života, ovaj čovjek je tvoj brat. Pazite kako je to delikatno sročeno. Nije on meni rekao da prihvatim njegovog sina za brata već on daje amanet svome sinu da u svim okolnostima do kraja života prihvati mene kao svoga brata.
Kad smo na temi zatvora i robije, ove godine je 30 godina od kada ste Vi i Vaša supruga pritvoreni i zlostavljani u zatvoru. Kako se sjećate danas tog perioda?
Jako je teško sjećati se toga i molim Vas da o tome ne pričamo.
To me je sad podsjetilo na nešto što ste jednom rekli da je gore od stradanja prisjetiti se stradanja.
Da, to je meni rekao jedan mudrac, moj komšija Suljaga dok sam živio u Hercegovini. On me je naučio i da pušim. Ja sam ga jednom prilikom pitao šta je najbrže. On mi je rekao da su nesreća i zlo najbrži. To te kaže pogodi kao munja, iznenada. A onda sam ga pitao šta je najteže. Rekao mi je da je najteže pamtiti zlo. I dobro se sjećam, spustio mi je ruku na rame i rekao – sine, teže je pamtiti nego postradati.
U svom tom zlu jedna osoba je uvijek stajala uz Vas – to je Vaša supruga.
Ona je meni uvijek bila podrška i oslonac ali ja izgleda njoj nisam. Neko uvijek mora da ispašta. Ona je zbog mene trpjela. Cijela porodica je trpjela.
Trebalo bi podsjetiti na to kako je ona jednom svojom izjavom, kako ste svojevremeno rekli, zatresla i stranku i Srbiju. U jednom TV gostovanju na pitanje zašto Vi niste u Gacku branili Srbe od muslimana, ona je rekla da bi ste vi, da ste bili u Gackom, svakako branili svoje komšije muslimane od Srba.
Tako je. Zato što tamo nisu muslimani napali Srbe, nego su Srbi napali muslimane. Mnoge pobili i sve protjerali. Pisac mora u nečemu što mu je iskapalo iz duše da slijedi te junake. Ja bih slijedio, da sam se tada našao u Gacku, mog sikter-efendiju iz Noža. Šta radi hodža Halil Barbarić 1941. kada muslimanska ustaška fukara puni jame Srbima i kada spaljuje Jugoviće? On tada brani svoje komšije Srbe od te fukare.
Kada podvučete crtu danas, da li je vrijedilo žrtvovati se za sve ono što ste prošli i doživjeli? Čini se da je mnogo za jedan život.
U stranci su mi grobovi, u porodici su mi grobovi. Udba je razbila stranku, razbila je do neprepoznavanja ideale zbog kojih smo stradali i širili nadu u neku novu bolju Srbiju kada je nestala Jugoslavija. Sa programom i vizijom da budemo u Evropi i da Evropa bude ovde u Srbiji. I da budemo dio tog odbrambenog vojnog saveza koji se zove NATO. Danas ovo govoriti u Srbiji je jeres. Iako je Srbija zvanično na putu ka EU, što ja podržavam. Ali na putu a ne putovati tamo ne podržavam. Ja ne vidim da se Srbija evropeizuje, civilizuje, da priznaje svoje grijehove, zločine Miloševićevog režima, da se stidi tih zločina. Naprotiv. Zločinci se veličaju, pogledajte televizije sa nacionalnom frekvencijom. Sav taj, kako je jednom rekao Koča Popović, bašibozuk, bagra i brabonjci krenuli da obnavljaju Dušanovo carstvo. Evo, ti isti pa još omladina koju su školovali na lažima propovijedaju zlo. Ja kad čujem – mi hoćemo da ujedinimo srpski svijet – kosa mi se digne na glavi. Pa bio je ujedinjen, imali smo državu od Alpa do Soluna. To je najveći uspjeh srpskog naroda od kad postojimo – stvaranje te države 1918. A njeno rušenje 1990. je najveći poraz srpskog naroda od kad postoji.
I šta znači taj srpski svijet? Odakle je to? To je kopija onoga što radi hunta u Kremlju. To je kopija ruskog svijeta. A odakle ruski svijet? E to je kopija originala Adolfa Hitlera. To je njemački svijet. Sa tom parolom da on obožava Evropu, i da jedino što želi je da zaštiti njemački svijet i da ujedini njemački svet nemijenjajući državne granice on je zapravo tada hipnotisao Zapad. A Zapad mu je onda dozvolio da sruši Versajski sporazum, da proguta Austriju, Sudete. A na kraju je sve to dovelo do svjetskog rata u kome će izgorjeti mnogi nevini da bi na kraju izgorio taj nakaradni nacistički poredak koji se sada budi. Gdje? U zemlji u narodu koji je podnio najveće moguće žrtve u borbi protiv nacizma. Govorim o ruskom narodu. Strašno je kada je Vladimir Putin izjavio da je Ukrajina istorijska greška. Pa to je Hitler rekao da je Austrija istorijska greška. A da li je Ukrajina istorijska greška? Da li su postojali Ukrajinci eto u vremenu kada je postojala Nova Srbija u Donbasu? I o tome se može pročitati u romanu “Monah Hokaj”. Jedan od stubova slavne ruske književnosti Nikolaj Vasiljevič Gogolj je Ukrajinac. Njegovo rođeno ukrajinsko ime je Mikola. A ne Nikolaj. On je Mikola Vasiljevič Hoholj. A ne Gogolj. I u početku su ruski lektori imali posla ispravljajući kada je počeo da piše na ruskom jeziku.
Kada se oko 100.000 Srba sa područja ondašnje Austrougarske pokrenulo prema Donbasu, nema doduše tada ukrajinske države ali ima ljude koji govore dva srodna jezika. Ali ne istovjetna. Srbima u toj Novoj Srbiji po mentalitetu su bili bliži Ukrajinci nego Rusi da to nisu ni znali. Veoma su se lako povezali sa kozačkim atamanima a doći će u oružani sukob sa ruskom generalima kada će biti i sahranjena Nova Srbija.
Sve ove godine trpjeli ste i Vi i Vaša porodica. Kada se osvrnete sada, da li mislite da bi Vam ta borba koju ste vodili uz tolike žrtve bila još teža da ste imali svoju djecu? Govorim o dodatnoj odgovornosti koju biste kao roditelj imali za nečiji život.
Ne znam. Mi djecu nismo imali, ali ne zato što nismo htjeli. To je tako. E sad, da li to treba prihvatiti kao nešto što Vas je pogodilo, ne znam. A pogodilo je i druge – Ivu Andrića, Miroslava Krležu… O tome je teško razmišljati.
Na kraju, drago mi je što smo u ovom intervjuu govorili i o dijelu Vašeg života koji nije bio prožet politikom – da Vas ljudi upoznaju kao čovjeka koji, s pravom važi za našeg najvećeg živog pisca.
Ja sam zabranjen čovjek u Srbiji. Vi kažete – najveći živi srpski pisac, ali taj najveći živi srpski pisac je zabranjen. Udba ga ja zabranila. Ne smije se javno činiti bilo šta čime bi se potvrđivala neka moja zasluga politička, književna, ljudska. U Udbi postoji specijalno odjeljenje koje sam ja nazvao ULA – Ubistvo Lažima. Šta god progovorim zaspu me nevjerovatnim lažima. Laž do laži, prijetnja do prijetnje. Dok sam živ Udba me neće ostaviti na miru ukoliko se prije toga ne desi čudo pa se mi odvežemo od poretka KGB-a i otvorimo dosije, uključimo se u EU, postanemo članica zapadne vojne Alijanse. E tada će Udba biti poražena. A ja već više od 30 godina tražim da se otvore tajni dosijei, da se istinom izliječimo ma koliko nas zaboljelo. Ako se to ne desi doživjećemo nove nesreće i nove poraze.
(Mondo)
The post DRAŠKOVIĆ: IMALI SMO BARJAK KOD PRIZRENA, PA NAPRAVILI NAJVEĆU SRPSKU GREŠKU first appeared on Hayat.ba.
