Tekst prof. dr. sc. Ilije Muse o sporu oko Lakišića harema i izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, objavljen u Vijencu i Večernjem listu, pokušava pitanje historijskog, pravnog i imovinskog statusa jedne gradske lokacije svesti na jednostavnu tezu: postoji zemljišnoknjižni upis, postoje akti vlasti i postoji sekularna država, pa time navodno prestaje svaka ozbiljna rasprava o historijskom karakteru tog prostora i pravima Islamske zajednice.
Međutim, takve konstrukcije ne mogu izdržati suočavanje s dokumentima. Musin tekst nije sporan zato što iznosi stav koji je drugačiji od stava Islamske zajednice. Sporan je zato što se u njemu pojedine tvrdnje predstavljaju kao činjenice, dok se istovremeno prešućuju dokumenti koji te tvrdnje dovode u pitanje. Upravo tu prestaje ozbiljna pravna i historijska rasprava, a počinje politička polemika.
Pravomoćni akt nije isto što i dokaz zakonitosti svega što mu je prethodilo
Jedna od ključnih Musinih tvrdnji jeste da HNK ima „pravomoćne akte za gradnju“ i da su pokušaji obustave gradnje propali. Međutim, dokumentacija prezentirana u knjizi Lakišića harem u centru Mostara: trajanje i otimanje, na koju se referira, ali je ne analizira, pokazuje bitno složeniju situaciju. Centralna gradska zona Mostara nije imala usvojen regulacioni plan, a Gradsko vijeće Mostara je 1999., 2001. i 2012. godine donosilo odluke kojima je gradnja u toj zoni bila zabranjena do usvajanja plana. Postojalo je i rješenje gradonačelnika Mostara Hamdije Jahića iz 2002. godine o zabrani upotrebe i pečaćenju bespravnog objekta u izgradnji, dok su građevinske inspekcije u više navrata zaustavljale radove.
Te činjenice potpuno mijenjaju prirodu Musinog pitanja. Ako postoje različiti akti vlasti koji su se odnosili na gradnju, onda nije dovoljno jednostavno napisati da „HNK ima pravomoćne akte za gradnju“ i time zaključiti raspravu. Potrebno je navesti koje akte, kada su doneseni, na osnovu kojih planova, kakav je bio njihov pravni status i kako se odnose prema ranijim zabranama gradnje. Gdje i u kojem službenom glasniku je objavljeno rješenje koje će potvrditi njegove tvrdnje? To Musa ne radi. Niti ga, sudeći po strukturi teksta, to uopće interesira. On traži od druge strane da predoči zemljišnoknjižni izvadak i pravomoćnu odluku, ali vlastite tvrdnje ne prati istom razinom dokumentarne argumentacije.
„Nikada nije bilo groblje“ – tvrdnja koju dokumenti ozbiljno dovode u pitanje
Još problematičnija je Musina tvrdnja da sporna čestica od prvog katastarskog premjera 1881. godine nije evidentirana kao groblje te da Islamska zajednica naknadno „izmišlja nazive čestica“. Prema dokumentaciji prezentiranoj u knjizi, na koju se referira, a koju ne analizira, austrougarski katastarski premjer iz 1881. godine identificira prostor kao k. č. 1322, odnosno Lakišića harem, površine oko 19 dunuma. U dokumentaciji iz 1884. godine prostor se izričito označava kao „staro groblje“, odnosno napušteno muslimansko groblje. Istovremeno, dokumentacija ukazuje na to da je preko tog prostora provedena željeznička infrastruktura bez postupka eksproprijacije i isplate naknade Lakišića vakufu.
Zbog toga Musina konstrukcija proizvodi pogrešan zaključak: iz činjenice da Islamska zajednica kasnije nije upisana kao vlasnik ne slijedi da prostor historijski nije bio vakufski harem. Današnji zemljišnoknjižni status nije sam po sebi dokaz o historijskom načinu na koji je taj status nastao. E baš to zahtijeva historijsko-pravnu analizu. Ako je određena imovina oduzeta ili preuzeta bez postupka koji je tadašnji pravni poredak zahtijevao, činjenica da kasniji registar više ne pokazuje prvobitnog titulara ne može se automatski koristiti kao dokaz da prvobitno pravo nikada nije postojalo. Musa taj historijski slijed preskače.
Najslabiji argument nije dokument nego napad na onoga ko ga je objavio
Posebno je indikativan dio u kojem Musa pokušava diskreditirati publikacije na koje se poziva muftija Salem-ef. Dedović tvrdnjom da „Dedović citira Dedovića“. To zvuči efektno. Ali nije dokaz. Ako je knjiga zbornik primarnih historijskih i pravnih dokumenata, austrougarskih katastarskih karata, službenih zapisnika, inspekcijskih rješenja i radova više autora i istraživača, tada činjenica da je neko bio njen priređivač ili autor ne poništava dokumente koji su u knjizi objavljeni. Dokument ne postaje neistinit zato što ga je objavio čovjek čiji se stav nekome ne dopada.
Ako Musa smatra da je neki katastarski plan falsificiran, da je zapisnik pogrešno interpretiran ili da je određeni dokument pravno irelevantan, onda je naučni i stručni odgovor vrlo jednostavan: pokazati gdje je greška u dokumentu ili njegovom tumačenju. Ali rečenica „Dedović citira Dedovića“ nije odgovor na sadržaj dokumenta. To je retorička figura.
Ljudski ostaci nisu politička etiketa
Još jedan važan element koji Musa nastoji svesti na političko etiketiranje jesu pronađeni posmrtni ostaci. Dokumentarna građa na koju se poziva analiza historijata lokaliteta Lakišića harema navodi da su tokom građevinskih iskopavanja na lokalitetu Lakišića harema, između ostalog pri radovima 2017. i 2021. godine, pronađeni skeletni ostaci. Prema toj dokumentaciji, ostaci su službeno ekshumirani i pohranjeni u sedam vreća u gradskoj mrtvačnici Sutina, uz oznaku lokacije „Lakišića harem (HIT)“.
Ovdje nije riječ o tome prihvata li neko politički narativ Islamske zajednice. Riječ je o materijalnom nalazu. Može se raspravljati o pravnim posljedicama tog nalaza, o historijskom kontinuitetu prostora, o nadležnostima institucija i o tome šta zakon nalaže u takvoj situaciji. Ali sam nalaz posmrtnih ostataka ne može se pretvoriti u „etiketu“ samo zato što politički ne odgovara određenoj interpretaciji.
Sekularizam nije argument kojim se briše historija
Musa posebno snažno insistira na tome da je Bosna i Hercegovina sekularna država i da fetva ne može određivati vlasništvo nad nekretninom. To je, samo po sebi, potpuno drugačije pitanje od onoga koje mu se pokušava suprotstaviti. Islamska zajednica može (i mora) zaštitu vakufske imovine zasnivati na historijskim dokumentima, pravnim argumentima i relevantnim propisima. Fetva, kao vjersko-pravno mišljenje, ne proizvodi sama po sebi zemljišnoknjižno vlasništvo.
Ali iz toga ne slijedi da se historijski i arhivski dokazi mogu zanemariti zato što ih je u javnoj raspravi iznio muftija. Musa zapravo pravi zamjenu teza: kritikuje fetvu kao da je ona jedini dokaz na kojem Islamska zajednica zasniva svoj stav, a zatim prešućuje dokumentarnu građu koja predstavlja sasvim drugu vrstu dokaza. Dokumentarna analiza upravo ukazuje na tu metodološku redukciju.
Od pravnog spora do nacionalne mobilizacije
Najveći problem Musinog teksta nastaje onda kada napušta konkretno pitanje čestice i počinje ga predstavljati kao dio navodnog kontinuiranog napada na hrvatski politički, medijski i kulturni prostor (što je u u potpunoj suprotnosti s političkim dogovorom Tihić-Čolak iz 2003. godine o uređenju jedinstvene administracije Grada Mostara). Time se pitanje konkretne nekretnine pretvara u pitanje opstanka jednog naroda. To je snažna politička tehnika: ako se raspravlja o katastarskom planu, građevinskoj zabrani, vakufskom statusu ili historijskom dokumentu, potrebno je odgovoriti na dokument.
Ako se rasprava predstavi kao sukob Bošnjaka i Hrvata, onda se protivnik može prikazati kao neko ko napada cijeli jedan narod. Upravo takvo nacionalno-političko uokvirivanje dokumentarna analiza prepoznaje kao jednu od osnovnih karakteristika Musinog teksta. I tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto bi pitanje zakonitosti gradnje jednog objekta moralo biti predstavljeno kao pitanje prava jednog naroda da „u vlastitome gradu gradi, stvara i živi“?
Ako je gradnja zakonita, to se dokazuje aktima. Ako je zemljište privatno ili javno, to se dokazuje relevantnim evidencijama i pravnim osnovom. Ako postoji vakufsko pravo, ono se također dokazuje dokumentima. Nijedno od tih pitanja ne rješava se etničkim sloganom.
Dvostruki aršini
Musin tekst posebno je problematičan zbog očigledne asimetrije kriterija. Od Islamske zajednice zahtijeva zemljišnoknjižni dokaz, pravomoćnu sudsku odluku i striktno poštivanje pravnog poretka. Istovremeno, kada govori o HNK-u, prelazi sa pravnih i sekularnih kriterija na argument o „pravu hrvatskoga naroda da u vlastitome gradu gradi, stvara i živi“.
To je važna i snažna unutrašnja kontradikcija samoga teksta. Ako je princip da se o javnoj imovini odlučuje isključivo na osnovu zakona i pravnih akata, onda isti princip mora važiti za sve. Ne može se jednoj strani govoriti: „pokažite pravni dokument“, a drugoj strani pripisivati pravo na prostor prvenstveno na osnovu nacionalnog identiteta. Sekularna država podrazumijeva upravo suprotno: javni prostor nije ničiji „po nacionalnom pravu“.
Musa posebno insistira na tome da muftija koristi publikacije u kojima je učestvovao kao autor ili priređivač. Ali kada se pogleda njegov vlastiti tekst, nameće se jednostavno pitanje: gdje su njegovi primarni izvori? Koji katastarski plan? Koji zapisnik, rješenje, arhivska građa, historiografski rad? Koji dokument dokazuje da prostor nikada nije bio harem? Koji dokument dokazuje da je historijski kontinuitet vakufa prekinut na način koji Musa pretpostavlja? Musa u tekstu ne donosi takvu dokumentarnu aparaturu, nego svoje zaključke iznosi kao gotove činjenice. Zato je njegov zahtjev za „dokazima“ mnogo uvjerljiviji kao retorička poza nego kao dosljedno primijenjen metod.
Šta onda ostaje od Musine teze?
Kada se uklone retoričke konstrukcije, nacionalna dramatizacija, napadi na ličnost muftije i pozivanje na sekularizam kao opći argument, ostaje nekoliko tvrdnji koje je potrebno dokazati. A upravo na tim ključnim mjestima dokumentarna građa koju Musa ne razmatra ozbiljno otvara potpuno drugačiju sliku. Ostaje pitanje historijskog karaktera Lakišića harema, pitanje načina na koji je prostor prešao iz vakufskog historijskog konteksta u kasnije katastarske i zemljišnoknjižne evidencije, kao i pitanje građevinskih zabrana i statusa Centralne zone.
Ostaje netretirano pitanje službenih nalaza i pronađenih ljudskih ostataka. Ili su i ti službeni nalazi zatrpani i bačeni u zaborav kao i pronađene ljudske kosti? I, iznad svega, ostaje pitanje zašto se o tim činjenicama u Musinom tekstu ne raspravlja onoliko koliko se raspravlja o muftiji Dedoviću.
Kada polemika zamijeni dokaz
Problem Musinog teksta nije u tome što je kritičan prema Islamskoj zajednici ili prema muftiji Dedoviću. Kritika je legitimna i poželjna kada se zasniva na dokazima. Problem nastaje kada se dokaz zamijeni kvalifikacijom, dokument retoričkom figurom, a pravno pitanje nacionalnim sukobom.
Tada tekst više ne pokušava utvrditi šta se dogodilo s jednom parcelom i kakav je njen pravni status. On pokušava čitatelju unaprijed ponuditi politički okvir u kojem je jedna strana navodno zaštitnik pravne države i hrvatske kulture, dok je druga predstavljena kao vjerska i politička sila koja ugrožava sekularni poredak. Takva konstrukcija nije dokaz. Naprotiv, to je interpretacija. A kada se toj interpretaciji suprotstave katastarski planovi, službeni zapisnici, inspekcijska rješenja i materijalni nalazi, onda se više ne može govoriti o jednostavnom sukobu „fetve“ i „pravne države“. Tada je potrebno vratiti raspravu tamo gdje je Musa pokušava izbjeći: na dokumente.
Jer pitanje Lakišića harema ne može riješiti ni fetva, ni politički govor, ni izborna kampanja, ni nacionalni slogan. Ne može ga riješiti ni novinski tekst koji prešućuje dokumente koji mu ne odgovaraju. Upravo zato Musin tekst, kada se suoči s cjelinom dokumentarne građe, gubi status ozbiljne analize i ostaje prije svega političko-publicistička interpretacija jednog složenog historijsko-pravnog spora. Njegova uvjerljivost počiva mnogo više na retorici i političkom uokvirivanju nego na dokumentarnom dokazivanju vlastitih ključnih tvrdnji.
Selektivna primjena načela kao završni ključ Musinog teksta
Kada se sve navedeno sagleda u cjelini, postaje jasno da Musin tekst predstavlja ogledni primjer selektivne primjene načela. Ono što se na prvi pogled predstavlja kao odbrana sekularizma, zakonitosti i ustavnog poretka, u samom tekstu ne primjenjuje se kao univerzalni standard koji jednako obavezuje sve aktere. Sekularizam, zakonitost i ustavni poredak za Musu postaju retoričko oružje koje se poteže onda kada treba osporiti zahtjeve Islamske zajednice, dok se isti kriteriji povlače u drugi plan kada govori o pravima vlastitog nacionalnog kolektiva. Tada pravni i ustavni okvir ustupa mjesto argumentaciji o „pravu hrvatskoga naroda“ da u „vlastitome gradu“ gradi, stvara i živi.
Upravo se tu pojavljuje ključni etnocentrični asimetrični aršin. Kada je riječ o zahtjevima Islamske zajednice, od nje se traži strogo pridržavanje zemljišnoknjižnih evidencija, pravomoćnih odluka i formalnih akata. Kada se, međutim, govori o hrvatskom identitetu, jeziku, nazivima administrativnih jedinica ili kulturnim institucijama, Musa sebi daje prostor za tvrdnje koje same moraju biti podvrgnute istim ustavnim i pravnim kriterijima koje zahtijeva od druge strane.
Najjasnije se to vidi u njegovom insistiranju da se u sekularnoj državi niko ne smije staviti iznad zakona, dok istovremeno u istom tekstu samovoljno intervenira u pitanje naziva jezika jednog konstitutivnog naroda i pokušava ga preimenovati iz bosanskog u „bošnjački“. Istovremeno brani pravo na termin „županija“, iako je riječ o pitanju koje ima svoj ustavni i pravni kontekst.
Tu se otvara logički paradoks koji razotkriva cijelu konstrukciju teksta: ako je osnovno načelo da u sekularnoj državi niko ne smije biti iznad zakona i Ustava, onda to načelo mora vrijediti jednako za sve – i za Islamsku zajednicu, i za hrvatske političke predstavnike, i za autore koji o tom sporu pišu. Ne može se od jedne strane zahtijevati da historiju, identitet i pravo dokazuje isključivo formalnim administrativnim aktima, dok se drugoj strani dopušta da nacionalni identitet i „pravo vlastitog naroda“ koristi kao samostalni argument.
Zato je problem Musinog teksta mnogo dublji od pojedinačnih netačnih ili nepotpunih navoda. Njegova osnovna slabost nalazi se u selektivnom izboru kriterija: jedan standard koristi se za osporavanje prava druge strane, a drugi kada treba afirmirati vlastiti nacionalni narativ. U takvom okviru pozivanje na „vladavinu prava“ prestaje biti neutralno pravno načelo i postaje sredstvo političkog uokvirivanja spora. Sekularizam se instrumentalizira, pravni formalizam primjenjuje selektivno, a historijsko i imovinsko pitanje pretvara u etničko-politički sukob.
Zato Musin tekst, kada se suoči s dokumentima koje prešućuje ili nedovoljno razmatra, ne može biti prihvaćen kao ozbiljna i cjelovita analiza spora oko Lakišića harema. On prije predstavlja političko-publicističku interpretaciju, u kojoj se pravni i historijski argumenti podređuju unaprijed postavljenom nacionalnom okviru. A upravo je to ono što njegov tekst nastoji prikriti: ne brani on dosljedno jedan princip – on bira princip koji mu u određenom trenutku odgovara.
Analiza teksta prof. dr. sc. Ilije Muse u usporedbi s historijskom, arhivskom i pravnom građom prezentiranom u knjizi Lakišića harem u centru Mostara: trajanje i otimanje otkriva niz krivih navoda, prešućivanja činjenica i metodoloških nedosljednosti, kao i jasan političko-ideološki motiv stigmatizacije mostarskog muftije dr. Salema ef. Dedovića.
(24sata.info)
The post Hrvatska štampa opet o Lakišića haremu: Kada činjenice postanu smetnja ideološkoj tezi appeared first on 24sata.info.
