Vanja Popović je ispričao životnu priču ispunjenu ne samo profesionalnim uspjesima, već i dubokim emotivnim vezama prema svojim korijenima i kulturnom identitetu. Rođen u Cetinju, ali sa raskošnim iskustvom života u Beogradu, Titogradu i inostranstvu, Popović je ostavio neizbrisiv trag u različitim sferama djelovanja.
Od najranijih dana, osjećao je poziv umjetnosti, knjiga i istorije koji su duboko ukorijenjeni u njegovoj porodičnoj tradiciji obrazovanja. Njegovi preci, čije su priče uklopljene u historiju Jugoslavije, ostavili su neizbrisiv pečat na njegovu ljubav prema kulturi i naučnom istraživanju.
No, Vanjin životni put nije bio samo o umjetnosti i istoriji. On je bio avanturista, poslovni vizionar, hrabar i odlučan. Od osnivanja diskoteke do vođenja uspješne firme, svojim je poduhvatima pokazao sposobnost prepoznavanja prilika i vođenja ka uspjehu, čak i u turbulentnim vremenima političkih promjena.
Njegova priča nije samo o poslovnim usponima. To je priča o angažmanu, borbi za prava i promociji kulturnog nasljeđa. Njegova uloga u promociji crnogorske kulture i dijaspore odražava duboku povezanost s korijenima, ali i spremnost da se izbori za pravdu i jednakost.
Kroz svoje aktivnosti na Kipru gdje sada živi, osnivanje udruženja i angažman u međunarodnim organizacijama, Vanja je postao glas dijaspore, boreći se za prava i priznanje koje zaslužuje. Njegova priča je inspiracija za sve one koji vjeruju u snagu zajedništva i borbu za pravdu, bez obzira na izazove koji stoje pred njima.
U svojoj borbi za unapređenje pravnog položaja crnogorske dijaspore, Vanja ističe nepravdu koja se čini crnogorskoj dijaspori, čija važnost za suverenitet Crne Gore i ekonomiju zemlje često ostaje nedovoljno prepoznata.
Kako je tekao vaš životni put nakon rođenja na Cetinju?
- Nakon rođenja na Cetinju sam prvih nekoliko godina živio u Beogradu kod babe na Vračaru, koja je bila Beograđanka. Kad je tata postavljen za sreskog tužioca prešli smo na Cetinje gdje sam živio sedam godina, a zbog tatinog premještanja u Vrhovni sud Crne Gore pređosmo u Titograd đe sam živio sedam godina. Onda opet prelazim u Beograd na studije, magistratura na Pravnom fakultetu i rad na Max Plank institutu za autorsko patentna prava u Minhenu…
Kako je vaše porijeklo odrazilo na vašu ljubav prema umjetnosti, knjigama i historiji, ali i na vaše aktivnosti kao tinejdžera i kasnije tokom studija?
- Potičem iz izuzetno obrazovane porodice. Oba prađeda po ocu su imali završene fakultete još u XIX vijeku. Đed Vladimir Popović se nalazi u istoriji Jugoslovenskog filma (dr Petar Volk), a đed po majci Jovan Milošević u Muzičkoj enciklopediji Jugoslavije.
Nije ni čudo da sam od najranije mladosti zavolio umjetnost, knjige i historiju…
Kao tinejdžer sam osnovao grupu ,,Činovnici”. Bili smo treći na Gitarijadi u Budvi. Učestvovali na Titogradskom proljeću i drugim manifestacijama, ali smo se razišli zbog studiranja u raznim gradovima.
No na studijama u Beogradu nije mi “đavo dao mira”, pa sam na Pravnom fakultetu osnovao diskoteku ,,Bona Fides” koja je ubrzo postala hit u gradu, a ljeti dok je univerzitet zatvoren vodio sam DJ- eve u Budvu i držao tada izuzetno popularnu diskoteku ,,Hawai”. Napominjem da je to bilo poslije zemljotresa kada je grad bio zatvoren i srušen!!!
Kako su vaša stručna znanja i iskustva, od diskoteke do vođenja firme, uticali na vaš profesionalni put i kako ste uspjeli da se izborite sa preprekama na tom putu?
- Po završetku pripravničkog staža upisujem post diplomske studije i paralelno studiram Fakultet političkih nauka i vodim diskoteku. Onda sam prešao na posao profesora privredog prava u Drugoj ekonomskoj školi u Beogradu da ne bih morao prerano da ustajem.
Poslije odbrane magistarskog rada ,,Spoljnopolitički odlučioci“ kod mentora čuvenog prof. Vojina Dimitrijevića prelazim u Institut za sisteme planiranja i upravljanja na mjesto rukovodioca Autorsko patentnog biroa. Pošto su kolege i direktor Instituta smatrali moje planove megalomanskim, a u to vrijeme nije bilo privatnih preduzeća, nađem jednu firmu gubitaša i postanem direktor. Za šest mjeseci vratimo dugove i budemo firma sa najvećim platama na Voždovcu! Recept je bio sljedeći – shvatio sam da najveći prihod nije u zaštiti prava intelektualne svojine, nego u njenom plasmanu! Ime firme sam promijenio u Centar za intelektualnu svojinu i marketing, CISIM i ubrzo smo postali broj jedan u branši u cijeloj SFRJ, a moje ime se našlo u svjetskoj ediciji ,,WHO IS WHO IN INTELECTUAL PROPERTY” izdatoj u Njujorku…
Nego, kako naš narod kaže ,,ko visoko leti nisko pada”, splet događaja mi u potpunosti mijenja život…
Kako je vaša karijera usko povezana sa turbulentnim vremenima u Jugoslaviji, uključujući period višepartizma i političkih promjena, te kako su se vaši profesionalni izbori odražavali na vaše lične i političke angažmane?
- Poslije kratkog zlatnog perioda u vrijeme predsjednika savezne vlade Anta Markovića, građanima Jugoslavije nije ni to valjalo!
Ovaj neočekivani sunovrat je i mene bacio preko granice, a evo i kako i zašto!? U osvit višepartizma moj mentor prof. Vojin Dimitrijević, koji me je izuzetno i volio i cijenio, poziva me da prekinem rad na Max Plank Institutu u Minhenu i ubacuje me u rukovodstvo Saveza reformskih snaga Srbije čiji je on bio predsjednik!
Postajem kandidat SRS Srbije za parlament na prvim demokratskim izborima, a inače slučajno sam kad je bila pandemija Covida provjerio i ustanovio da su me izbrisali iz spiska državljana, tako da sam vjerovatno jedini stranac koga su birali da bude član njihovog parlamenta.
I pored poziva iz vrha SPS da im se priključim, ja to odbijam i kreću da u firmu dolaze nezvani gosti, kao Zoran Todorović Kundak iz JUL-a i slične pakosti, Boga mi opasne ne samo po karijeru…
Kako je vaša avanturistička priroda i poslovna hrabrost dovela do vašeg prelaska na Kipar, uključujući prodaju imovine i preseljenje porodice, te kako je počela poslovna saradnja sa Crnom Gorom?
- Kao ,,zvazdaš” i čovjek koji im je donio mnogo novca zaštitom njihovog amblema i sudskim tužbama zbog njegove povrede, odlazim na utakmicu Crvena Zvezda- Apolon u Limasol na Kipru i grad mi bukvalno ,,uđe pod kožu”… Impulsivan kao svaki horoskopski ,,blizanac”, prodajem dvosobni stan u Beogradu, jedinu nekretninu koju sam posjedovao, ženu i djecu prebacujem u podstanare i palim auto i dolazim na Kipar trajektom iz Atine. Uskoro dovodim i bivšu suprugu i djecu.
Dešavaju se čudne stvari. Preuzme me najveća advokatska kancelarija na Kipru, a od klijenata iz ex – Yu ne mogu da se odbranim. Većina kaže – idemo kod Vanje u Limasol, on je opozicija, nećemo u Nikoziju, tamo je Borka Vučić, sve špija Slobodanu Miloševiću!
Poslije godinu dana dovodim prvu delegaciju iz Crne Gore na čelu sa premijerom Milom Đukanovićem kome se jako dopadne ideja off shore centra i počinjemo taj projekat. Mene imenuju za rukovocioca off shore centra i slobodnih zona i pomoćnika direktora Agencije za strana ulaganja Branka Vujovića. Pošto sam očito bio smetnja za neke aktivnosti u slobodnoj zoni, inače sam zakleti nepušač, naša saradnja se okončala tako što mi nije dozvoljeno da radim. Radnu knjižicu sam jedva dobio nazad poslije sedam godina neupisanog i neplaćenog staža, a ovaj veliki projekat je neslavno završio…
Kako ste kao predsjednik Evropske dijaspore Crne Gore doprinijele razvoju organizacije, uključujući promjene u mandatu predsjednika i inkluziju različitih etničkih grupa u rukovodstvo?
- U vrijeme kada se vidjelo da Jugoslavije ne može da opstane, čak ni ona skraćena, počinje da jača suverenistički pokret u Crnoj Gori.
Pojavljuju se u inostranstvu i prva udruženja crnogorske dijaspore u čemu je Njemačka prednjačila, i dolazi do prvog internacionalnog povezivanja stvaranjem Evropske dijaspore Crne Gore (nekoliko puta je mijenjala imena). Dobijamo i podršku aktuelne vlasti preko Centra za iseljenike i stvari počinju da teku u dobrom pravcu. Kad sam izabran za predsjednika Evropske dijaspore (danas sam počasni predsjednik) unio sam nekoliko novina:
a) skratio sam mandat predsjednika sa četiri na dvije godine;
b) registrovao sam Evropsku dijasporu Crne Gore kao nevladinu organizaciju u Crnoj Gori;
c) otvorio bankovni račun u Crnoj Gori.
Po isteku mandata za mog nasljednika je po prvi put izabran Bošnjak, do tada smo predsjednikovali samo pravoslavci, i to redom iz Katunske nahije!
Kako je vaša aktivna uloga u promociji crnogorske kulture i dijaspore rezultirala osnivanjem Udruženja Crnogoraca i prijatelja Crne Gore na Kipru, te kako ste kao generalni sekretar trećeg Svjetskog kongresa crnogorske dijaspore doprinijeli internacionalnom povezivanju?
- Bio sam spiritus movens trećeg Svjetskog kongresa crnogorske dijaspore čiji sam postao generalni sekretar, a za predsjednika je izabran Dr elektrotehnike Borislav Roganović.
Na Kipru sam osnovao Udruženje Crnogoraca i prijatelja Crne Gore čiji sam i danas predsjednik, a do pandemije kovida, svake godine smo organizovali kulturnu promociju Crne Gore predstavljajući likovne, pozorišne, filmske, muzičke umjetničke i književne stručnjake i organizujući na bilateralnoj osnovi susrete privrednika.
Naši gosti su između ostalih bili Mima i Milan Karadžić, Sara Vujošević, Duo Clasico, Žuti Serhatlić, Marinko Pavićević, Slobo Marunović, Mićo Miranović i drugi.
Ove godine želimo da nastavimo tradiciju i da organizujemo muzički program ,,Omaž Kseniji Cicvarić” u junu ove godine.
Kako ste se angažovali u borbi za prava crnogorske dijaspore, uključujući osnivanje NVO Demokratski pokret naroda i dijaspore Crne Gore, te izradu portala posvećenog dijaspori?
- Pored kulturnog rada i privrednog povezivanja, mnogo sam energije potrošio boreći se za prava dijaspore u Crnoj Gori. Napravio sam portal https://domovinadijaspora4d.me/, zatim NVO Demokratski pokret naroda i dijaspore Crne Gore đe sam izvršni direktor, a prof. Dr Meša Tahirović predsjednik. Organizovao sam i mnogo pojedinačnih akcija.
Ni vlast ni crnogorska javnost još nijesu svjesni nepravde koja se čini crnogorskoj dijaspori, bez čijeg doprinosa ne bi ni bilo suverene Crne Gore, niti fakta da dijaspora doprinosi godišnje preko milijardu eura, što je više nego mnogo hvaljeni turizam od čije milijarde bar 70 odsto ode iz Crne Gore na uvoz hrane i sirovina, plate stranih radnika i sl! U turizam se pri tome mnogo ulaže, dok se u dijasporu ne ulaže ništa, a njena milijarda u potpunosti ostaje u Crnoj Gori!
Kako se borite za unapređenje pravnog položaja crnogorske dijaspore, ističući nejednakost u odnosu na druge zemlje regiona i Evrope, te nedostatak prava poput glasanja u crnogorskim diplomatskim predstavništvima?
- Važno je napomenuti da je pravni položaj dijaspore najgori u regionu i šire u Evropi. Da smo jedina emigrantska zemlja koja za državljanstvo primjenjuje princip tla – ius soli, znači boravak, a ne princip porijekla – ius sangvinis, što našu djecu u dijaspori poklanja stranim državama, u čemu Srbija prednjači. Hrvatska i Makedonija čak imaju garantovana mjesta u parlamentu za dijasporu, a naša država čak ne dozvoljava glasanje u našim DK predstavništvima po svijetu! Da paradoks bude još veći, naši organi asistiraju i organizuju glasnje i otvaranje biračkih mjesta za izbore u Srbiji!!! Samo po sebi je jasno da na tim izborima glasaju lica koja su i državljani Crne Gore, što je ne samo skandalozno nego i protivzakonito!
I onda se čudimo što je predivna, šumama, gorama, rijekama, jezerima i morem prebogata Crna Gora, uz ledene Norvešku i Island najslabije naseljena zemlja Evrope, dok Kosovo koje je za trećinu manje, a mnogo siromašnije prirodnim bogatstvima ima tri puta više stanovnika!
Nadamo se da će ove ili neke buduće vlasti ovo uvidjeti i nepravdu ispraviti!
The post VLADISLAV VANJA POPOVIĆ: BEZ DOPRINOSA CRNOGORSKE DIJASPORE NE BI BILO NEZAVISNE CRNE GORE first appeared on Hayat.ba.
