Historijsko-pravni prikaz eksproprijacije i spora oko Lakišića harema u Mostaru (18831914): na osnovu sačuvane primarne arhivske građe iz fondova Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo), Okružnog načelstva u Mostaru, Gradskog kotarskog ureda u Mostaru te spisa Zemaljske i Sreske vakufske komisije i Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i Budimpešti, u nastavku je prikazan detaljan hronološki prikaz svih ključnih faza ovog spora od 1883. do 1914. godine.
Groblje zvano Lakišića harem u Mostaru (u službenoj katastarskoj evidenciji označeno kao katastarska parcela broj 1322 katastarske općine Mostar) osnovano je krajem 17. vijeka od strane mostarskog vakifa Hadži Ahmed-bega Lakišića. Groblje je služilo više od 200 godina kao jedno od centralnih ukopnih mjesta za muslimansko stanovništvo Mostara, a naročito za stanovnike mahala Cernica, Zahum i okolnih gradskih četvrti. Ukupna površina čitavog kompleksa Lakišića harema iznosila je tačno 18.830 m (odnosno 18 dunuma i 830 m²).
S pravnog stajališta, Lakišića harem je od svog nastanka predstavljao neprikosnovenu vakufsku imovinu (vakufe-sahih). Prema odredbama islamskog šerijatskog prava (kako se navodi i u kasnijim pravnim mišljenjima austrougarskog Pravosudnog odjela), grobljanska zemljišta su klasificirana kao javna sakralna dobra čije je otuđenje, prodaja, poklanjanje ili prevođenje u privatno i državno vlasništvo strogo zabranjeno. Groblje je imalo isključivu namjenu mjesta za ukop umrlih i kao takvo nije donosilo direktne redovne prihode, ali je posjedovalo ogromnu vjersku, afektivnu i komunalnu vrijednost za muslimansku zajednicu Mostara.
Sve do početka austrougarske gradnje željeznice 1883. godine, zemljište oko harema uz Ljubušku i Radoboljsku cestu nije bilo u sferi većeg interesovanja javnosti. Međutim, započinjanjem infrastrukturnih radova, ovo zemljište dobija prvorazredni građevinski i prometni značaj te postaje centralna tačka spora između državnog erara, gradske općine i Vakufske uprave.
Prolazak željeznice kroz Mostar i otpor Mostaraca
Austrougarske vojne i civilne vlasti započele su 1882/1883. godine pripreme za izgradnju uskotračne željezničke pruge Sarajevo – Mostar – Metković. Prvobitnim inženjerskim projektom bilo je predviđeno da pruga prođe pored Lakišića harema, a da se glavna Željeznička stanica Mostar izgradi na lokaciji između katoličke crkve i Ljubuške/radoboljske ulice (na području Štefanijinog šetališta), gdje su se nalazile privatne njive i bašte mostarskih građana. U dokumentima se navodi da su austrougarski urbanisti smatrali veoma bitnim skloniti staro (tursko) groblje iz vizura grada i dati mu moderniji – progresivniji izgled. U zapisnicima sa sjednice Općinskog zastupstva u Mostaru (19. i 20. marta 1883.) jasno se vidi „puna podrška gradskih političkih predstavnika modernizaciji“grada. Pred predsjednikom općine i kotarskim predstojnikom Grünwaldom raspravljalo se o osiguranju zemljišta za prugu. Općinsko vijeće je donijelo odluku da sva zemljišta u vlasništvu općine besplatno ustupi c. i kr. Željezničkoj upravi te da iz općinskog budžeta izdvoji 8.000 forinti za pomoć pri otkupu privatnih parcela. Kada je predloženo da se linija željeznice vodi preko Lakišića harema, pozvani predstavnici porodica i mahaljani čiji su preci bili pokopani u haremu, predvođeni mutevelijom Lakišića vakufa Hadži Muhamed-efendijom Lakišićem, pružili su odlučan otpor.
Na sjednici su protiv ustupanja harema izričito protestovali i potpisali se: H. Muhamed-ef. Lakišić (mutevelija), Husein-ef. Džabić, Hadžija Efica, H. Halil Makeljić, Ahmet-ef. Lakišić, Ahmetaga Vučijaković, H. Mahmutaga Arpadžić, H. Ahmed Mezić, Salihbeg Hadžiomerović, Mahmud Stupac, Hasan-ef. Lakišić. Mutevelija Lakišić je izjavio da im šerijatski zakon i vjerski propisi najstrožije zabranjuju besplatno ustupanje ili oskvrnuće groblja.
Već naredne godine, 8. aprila 1884. godine, Općinsko zastupstvo u Mostaru donosi odluku o potpunoj zabrani daljnjeg sahranjivanja na Lakišića haremu iz sanitarnih i urbanističkih razloga. Ključni preokret u lokaciji stanice dogodio se na politiko-tehničkoj raspravi 30. maja 1884. godine (što je zabilježeno u Komisijskom zapisniku o obilasku pruge Mostar – Metković). Predstavnici Općine Mostar i Okružne vlasti uputili su službeni zahtjev c. i kr. Ministarstvu finansija da se Željeznička stanica Mostar premjesti s privatnih poljoprivrednih parcela na Lakišića harem. Motiv Općine bio je da se izbjegnu skupi otkupi privatnih njiva i bašta. Premještanjem stanice na harem, Željeznički erar je uštedio oko 2.000 forinti pri otkupu zemljišta te je stanica izgrađena direktno na haremu.
Povodom uklanjanja nadgrobnih spomenika (nišana) i ekshumacije posmrtnih ostataka, Okružna vlast u Mostaru je u augustu 1884. telegramom zatražila instrukcije od Zemaljske vlade. Zemaljska vlada je 11. septembra 1884. godine (pod br. 19.985) dostavila odluku kojom se poziva na navodnu fetvu reisul-uleme Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića (nije poznato da takva fetva uopće postoji niti se nalazi u arhivskim dokumentima op. a.). Reisul-ulema je izdao fetvu kojom je s vjerskog stajališta proglasio premještanje groblja dopuštenim usljed više sile i komunalne potrebe. Ova navodna fetva je pročitana građanima u Okružnom uredu, nakon čega je erar ulazio u posjed bez sprovođenja formalnog postupka eksproprijacije i bez isplate odštete Vakufu.
Uknjižba u gruntovnici, tajna istraga Vlade i pravni elaborat iz 1901.
Prilikom uspostave i ustrojstva zemljišnih knjiga (gruntovnice) u Mostaru 1891. godine, austrougarski organi su cjelokupno zemljište Lakišića harema uknjižili na c. i kr. Željeznički erar i Općinu Mostar na osnovu faktičkog posjeda. Predstavnici Vakufske uprave uopće nisu bili pozvani na terensku izmjeru niti im je uručen gruntovni izvadak, čime je učinjena teška procesna nepravilnost.
Nakon što je ustrojena redovna Vakufska uprava, Zemaljska vakufska direkcija u Sarajevu podnosi 15. septembra 1898. godine (pod br. 4224/898) prvi zvanični zahtjev Zemaljskoj vladi, tražeći novčanu odštetu za oteti Lakišića harem u iznosu od 18.000 do 20.000 forinti (na osnovu ranije procjene mutevelije H. Muhamedage Lakišića od 13. maja 1897.).
Povodom ovog zahtjeva, Zemaljska vlada u Sarajevu otvara tajni i službeni upravno-pravni spis br. 119939/1900 i pokreće obimnu istragu preko Okružnog načelstva u Mostaru (spis br. 9803/1900). Okružni načelnik Ferenc iz Mostara dostavlja 30. jula 1900. godine izvještaj u kojem tvrdi da je tlo 1883. bilo neplodno i šljunkovito (vrijedno svega 200 kruna po dulumu), ali priznaje da se 1900. godine njegova tržišna vrijednost popela na 2.000 do 3.000 kruna po dulumu. Načelnik Ferenc predlaže da se zahtjev Vakufa prema Željeznici odbije, a da mu Općina eventualno da manju naknadu. U završnom pravnom elaboratu Zemaljske vlade od 22. augusta 1901. godine, pravni stručnjaci Vlade prvi put pismeno priznaju ključne činjenice: konstatovano je da ne postoji nikakav ugovor ni formalna saglasnost Vakufa, da Općinsko vijeće nije bilo nadležno za raspolaganje vakufskom imovinom te da je moralna i pravna obaveza države da Vakufu isplati pravičnu odštetu.
Saslušanje mutevelije Lakišića i odbijanje Vladine ponude
Nakon višekratnih urgencija Vakufske direkcije, Gradski kotarski ured u Mostaru sastavlja 5. aprila 1904. godine (spis br. 202520/1904 / 60094/1904) Zapisnik o saslušanju mutevelije hadži Muhamed-efendije Lakišića. Na saslušanju pred gradskim vlastima, mutevelija Lakišić je izjavio:
„U godini 1883. je mene kao muteveliju Lakišića harema pozvala općina na jednoj sjednici u kojoj je bio stavljen prijedlog da se za kolodvor i prugu besplatno pokloni dotično zemljište. Ja kao mutevelija Lakišić vakufa, kao i drugi mahaljani, koji imadu najveći dio njihovih starješina i djedova pokopani u haremu, smo se tom prijedlogu protivili, pošto to nama zakon ne dopušta. Koliko je meni poznato nije općina niti oblast pitao vakufsku komisiju za dozvolu nego je željeznica ona zemlju bez ikakve dozvole uzela u posjed. Ja sam u istom vremenu više puta išao g. okružniku „Sauervald“te sam ga radi toga pitao i molio pa je on meni odgovorio da će on gledati da se ta stvar uredi bez da smo ikakva rješenja dobili. Prigodom sastavljanja gruntovnice gruntovna komisija ni mene ni vakufske komisije nije pitala nego je to zemljište na željeznicu prepisala. Ko je onda bio u vakufskoj komisiji to ja više ne znadem niti znadem zašto nije se komisija tome protivila.”
Lakišića harem u Mostaru – snimak mape iz 1914. godine (2)
Koristite strelice ← → za listanje galerije
Dvije sedmice kasnije, 20. aprila 1905. godine, Pravosudni odjel Zemaljske vlade izrađuje negativno pravno mišljenje (br. 202520/1904). Pravosudni odjel se pozvao na osmanski Zakon o eksproprijaciji (1856. godine), tvrdeći da se po tom zakonu vakufima nadoknađuju samo izgubljeni redovni prihodi. Pravosudni odjel je zauzeo stav da Vakuf nema pravo na novčanu odštetu. Na osnovu tog mišljenja, Zemaljska vlada nalogom od 25. oktobra 1905. godine (br. 131.464/I) zvanično ODBIJA odštetni zahtjev Vakufske direkcije.
S druge strane, Općinsko vijeće Mostara je bilo svjesno da je bez pravnog osnova zaposjelo harem (k.č. 1322/14) za gradski Bauhof te da bi u slučaju sudskog spora sigurno izgubilo. Stoga je Vakufskom povjerenstvu nudilo neka druga rješenja pod uvjetom da se Vakuf odrekne svih potraživanja prema Općini.
Travnički presedan i zakonski preokret Vlade
Zemaljska vakufska uprava i Središnji odbor Vakufskog povjerenstva u Sarajevu nisu prihvatili odbijajuću odluku Vlade iz 1905. godine. Na sjednicama održanim 16. maja 1906., 25. augusta 1906. i 18. marta 1907. godine, Povjerenstvo detaljno razmatra slučaj. Na sjednici od 18. marta 1907. na prijedlog uvaženih članova Akif-efendije Biserovića i hafiza Sulejman-efendije Šarca, donosi se jedinstven zaključak: zatražiti novčanu odštetu od Željezničkog erara po ugledu na
presedan u Travniku. Ovaj odvažan stav Vakufskog povjerenstva doveo je do potpunog pravnog preokreta unutar austrougarske administracije. Pravosudni odjel Zemaljske vlade u svom novom, stručnom mišljenju od 16. novembra 1907. godine (br. 65080/1907) u potpunosti opovrgava vlastito mišljenje iz 1905. godine i
PRIZNAJE PRAVO VAKUFA NA ODŠTETU. U novom mišljenju se izričito navodi:
„Prilikom izgradnje željeznice, od katastarske parcele 1322 Lakišića harem upotrijebljena je površina od 15 dunuma i 72 m u željezničke svrhe. Nema nikakve sumnje da je grobljanska parcela bila vlasništvo Lakišića vakufa. Činjenica je da Zemaljski erar do danas nije isplatio nikakvu naknadu. Odredbe osmanskog zakona više ne važe jer su u suprotnosti s Uredbom o eksproprijaciji iz 1880. godine. Vakuf nesumnjivo ima pravo na obeštećenje…“
Slijedom ovog preokreta, Zemaljska vlada u Sarajevu nalogom od 2. decembra 1907. godine (br. 65080/I Res.) nalaže Okružnoj vlasti u Mostaru da hitno imenuje tri nezavisna sudsko-vještačka procjenitelja (osobe od povjerenja) koji će procijeniti stvarnu tržišnu vrijednost Lakišića harema u vrijeme zaposjedanja 1883/1884. godine.
Bojkot procjenitelja i kapitalni izvještaj Vlade u Beču
Gradski kotarski ured u Mostaru dopisom od 30. decembra 1907. (br. 20253/I) imenuje trojicu uglednih građana i bivših vijećnika za procjenitelje: Memišagu Dadića, hadži Salih-efendiju Ribicu i Ristu Ivaniševića. Međutim, sprovođenje procjene naišlo je na žestok otpor i politički bojkot u Mostaru.
Na zvaničnom saslušanju procjenitelja pred Okružnom oblasti u Mostaru 7. marta 1908. godine (spis br. 180915/1908), procjenitelji su dali historijske izjave. Risto Ivanišević je izjavio da je tlo možda bilo kamen i pijesak, ali da se vrijednost groblja ne može odrediti jer se groblja ne prodaju. S druge strane, muslimanski procjenitelji Memišaga Dadić i h. Salih-ef. Ribica su odlučno odbili da dadnu procjenu prema cijenama iz 1883/84. godine. Okružni načelnik u izvještaju navodi da je čitav grad upoznat sa slučajem, da je mostarski list „Musavat“vršio žestok medijski pritisak te da bi građani svalili sramotu i gnjev na svakog procjenitelja koji bi ponudio nisku historijsku cijenu.
Na osnovu svih ovih nalaza, šef Zemaljske vlade za BIH Gideun von Benko, sastavlja 27. jula 1908. godine opsežan službeni izvještaj (br. 64.889/1908 u 23 stranice/fotografije) upućen c. i kr. Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču. U ovom aktu Vlada iznosi detaljnu matematičku i pravnu kalkulaciju: Građevinski odjel je izračunao da bi historijska vrijednost odštete iz 1884. (oko 1.525 do 2.094 forinta) uz 6% kamata tokom 24 godine narasla na 12.350 do 16.950 kruna. Zemaljska vlada predlaže Ministarstvu u Beču da se Vakufu službeno ponudi 16.950 kruna kao zakonska odšteta, a ukoliko se ide na formu dobročinstva (sevaba) kao u Travniku, da se odobri 30.000 kruna kako bi se konačno smirila muslimanska opozicija i postigao politički sporazum u Bosni i Hercegovini.
C. i kr. Zajedničko ministarstvo finansija u Budimpešti/beču donosi
15. oktobra 1908. godine konačnu odluku (br. 9757 / B.H.) te ovlašćuje Zemaljsku vladu da Vakufskoj upravi ponudi poravnanje u iznosu od
10.000 kruna (deset hiljada kruna)
uz uvjet da se Vakuf pismeno odrekne svih daljnjih potraživanja prema državi.
Vakufsko-mearifski sabor i Vakufska uprava nisu prihvatili ponuđeni iznos od 10.000 kruna, smatrajući ga nedovoljnim u odnosu na stvarnu vrijednost oduzetog groblja. Spor se ponovo razvlačio kroz upravne kanale.
U službenoj zabilješci od 23. septembra 1911. godine, istaknuti pravnik i političar dr. Mehmed Spaho
obavještava Slavni Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu da c. i kr. Zajedničko ministarstvo finansija u Beču namjerava donijeti odluku o ponovnoj molbi za povišenje odštete za Lakišića harem tek kada „opet nastupe normalne prilike“.
Konačni austrougarski akt u ovom predmetu datira od 17. septembra 1914. godine (Beč, br. 11.968 B.H. / na br. 21.1551/I). Povodom izbijanja Prvog svjetskog rata, c. i kr. Zajedničko ministarstvo finansija iz Beča službeno obavještava Pokrajinsku vladu u Sarajevu da se usljed ratnog stanja sve odluke o povišenju odštete za Lakišića harem u Mostaru odgađaju do daljnjeg. Time je spor ostao neriješen sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije.
Hasan Eminović
(24sata.info)
The post Tri decenije borbe za oduzeto vakufsko zemljište appeared first on 24sata.info.



